Isus je cijelo vrijeme svoga javnog djelovanja apostole poučavao i odgajao. I u današnjem evanđelju vidimo jedan takav primjer. Isus poziva učenike da trajno ostanu u njegovoj ljubavi te ih poučava da je uvjet ostajanja u njegovoj ljubavi vršenje njegovih zapovijedi, a njegova zapovijed je da ljubimo.

Točno nam daje primjer kako trebamo ljubiti - onako kako Otac ljubi njega i on Oca. Tom istom ljubavlju Isus ljubi svoje učenike te ih poziva da i oni tako čine. Isus ne traži od svojih učenika samo da ljube, nego da ljube kao što je on ljubio. Isus nije netko tko bi samo tražio od svojih učenika da održavaju određena pravila, zakone i zapovijedi. On od njih traži i očekuje samo ono što je sam dao njima i u čemu im je postao primjerom. Kod Isusa ljubav nije neko pobožno čuvstvo nego djelotvorno vršenje volje Očeve. Tako i kod nas prihvaćanje Isusove ljubavi treba prijeći u ponašanje usklađeno s njegovim zapovijedima. Samo onaj koji živi u ljubavi može svijetu donositi dragocjeni plod ljubavi, a plod ljubavi je radost. Tamo gdje je ljubav vlada radost. Po njoj, po radosti, se prepoznaje ljubav.

Ljubav između Isusa i učenika stvara odnos prijateljstva. Gdje je ljubav, tamo se odnos gospodar – sluga mijenja u odnos prijatelj – prijatelj. Isus svoje učenike naziva prijateljima a ne slugama. Sluga nema ravnopravan odnos s gospodarom. Sluga čini samo ono što mu gospodar kaže. Ne sudjeluje u gospodarovim planovima i ne zna što gospodar smjera. Između sluge i prijatelja velika je razlika. Iako je danas pojam prijateljstva vrlo širok i društvene mreže nam omogućuju da imamo puno „prijatelja“, pravih prijatelja zapravo imamo malo. Malo je onih kojima se potpuno možemo povjeriti, pred kojima se može biti potpuno iskren i spontan, malo je onih s kojima se može podijeliti svoje radosti i žalosti, svoje nade i očekivanja, svoj život, malo je onih koji me potpuno razumiju i koji su spremni i život založiti za mene. Takvih, pravih, prijatelja imamo vrlo malo. Pravi prijatelj je onaj na koga se uvijek možemo osloniti: i u dobru i u zlu. Pravom prijatelju ne treba tumačiti što se s nam događa. On to točno zna. Prijatelj zna sve što je u prijateljevoj duši. Prijatelj je u svijetu drugoga kao u svom svijetu, sve mu je otvoreno. Zato Isus u današnjem evanđelju ne zove svoje učenike slugama nego prijateljima. Isus učenike čini prijateljima, jer pred njima nema tajni. Priopćava im sve što mu je povjerio njegov nebeski Otac. U Isusovoj duši je odnos s Ocem, sve što Isus ima iz odnosa s Ocem prenio je svojim učenicima. On im se u potpunosti povjerava i čini ih dionicima svoga života, uvodi ih je u isti odnos s Ocem.

Ljubav je od Boga. Bog je izvor života, on je čovjeku usadio i osjetljivost za ljubav, moć da ljubi i bude ljubljen. Čovjek, slika Božja, je najviše sličan Bogu kada ljubi. Tada ostvaruje smisao svoga postojanja i smisao svoga vlastitog života. Isusovi smo učenici samo onoliko koliko ljubimo.

s. M. Antonela Rašić, FDC