Današnje evanđelje opisuje nam događaje prvoga i osmoga dana u tjednu koji su se zbili na istome mjestu. I prvoga kao i osmoga dana učenici su bili u strahu, a vrata su bila zatvorena. Značajno je da prvoga dana apostol Toma nije bio s ostalim učenicima, a osmoga dana Isus mu se izravno obraća i njegovu želju pretvara u nalog.

Isusov pozdrav Mir vama prekida strah, izoliranost i zatvorenost učenika. U ovome se evanđelju pozdrav Mir vama ponavlja tri puta. Mir koji Isus daje učenicima nije samo želja, on ga je učenicima već prije obećao i dao (Iv 14,27; 16,33), nego je to mesijanski mir, ispunjenje Božjih obećanja, sloboda od straha, pobjeda nad grijehom i smrću, pomirenje s Bogom, dar Božji. Zato se u trenutku Isusova dolaska strah učenika prometnuo u radost. Potom Isus dahne u njih i daje im Duha Svetoga. Ovaj Isusov čin podsjeća na životvorni dah Boga kojim je čovjeku udahnuo dah života (Post 2,7). »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Učenici dobivaju vlast nad grijehom i tako postaju baštinici Isusove vlasti osposobljeni da čine ono što je on činio za svoga zemaljskog života.

I prvoga i osmoga dana inicijativa dolazi od Isusa. On dolazi među učenike i pozdravlja ih, pokazuje im svoje ruke i bok, povjerava im poslanje. Razlika ovih susreta očita je u odsutnosti odnosno prisutnosti jednoga od njih: Tome. Ne znamo gdje je bio kao ni zašto nije bio s ostalima koji su u strahu bili zatvorili vrata. Znamo da nije vjerovao učenicima da su vidjeli Isusa. Toma je izvan zajednice. On ima svoj put. Ne želi vjerovati dok sam ne vidi. Mislim da se svatko od nas može prepoznati u reakciji i stavu sv. Tome. I mi želimo vidjeti svojim očima, dotaknuti svojim rukama, slušati vlastitim ušima. Svjedoci su uvijek dobrodošli, ali svatko od nas životne odluke želi donijeti na temelju vlastitoga iskustva i spoznaje.

Tomina situacija se mijenja Isusovim predusretanjem. On njegovu želju pretvara u nalog: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Isus daje Tomi priliku da vidi, da bude očevidac. Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Zanimljivo je da evanđelist nije zabilježio je li Toma doista provjerio Isusov bok. Da je to učinio vjerojatno bi to bio znak njegove nevjere. Zabilježeno je da je na Isusov poziv odgovorio ispoviješću vjere: »Gospodin moj i Bog moj!« Onaj koji je do toga trenutka bio utjelovljenje nevjere, odlučan da neće vjerovati, u susretu s Uskrslim ispovijeda svoju vjeru u njega, prepoznaje ga kao svoga Gospodina i Boga i postaje istinskim klanjateljem i štovateljem Isusova božanstva. Isus, nakon što je omogućio Tomi da ga vidi kao što su ga vidjeli i ostali učenici, proglašava novo blaženstvo. To se blaženstvo odnosi na one koji ne vide, a vjeruju, a to smo svi mi. Mi vjerujemo na temelju onoga što su apostoli vidjeli.

s. M. Tea Barnjak, FDC