Majka Franziska razmatrajući raspetog Krista često je zaustavljala svoj pogled Njegovom Srcu. U mnogim tminama njezina života milosrdni Bog dopustio je da upravo u tom Srcu pronađe utjehu. Za Majku Franzisku Srce Isusovo bilo je predmet najnježnije ljubavi, u njega je polagala sve svoje brige i potrebe, kod njega bi tražila savjet i utjehu. Zato je htjela da i njezine Kćeri crpe snagu u iz njega i smatrala je da ona sestra koja iskreno ne štuje Srce Isusovo ne može biti prava Kći Božje ljubavi. U mnogim okružnicama preporučala je sestre ljubavi Presvetog Srca Isusova i savjetovala im da se zatvore u Srce Isusovo „nesmetane od buke svijeta“ i da razgovaraju s njime o svemu što im je na srcu.

Na blagdan Srca Isusova 1875. Majka Franziska sa sestrama posvetila je sve svoje samostane Presvetom Srcu.

Mi, kao kćeri Božje ljubavi, znamo da nas Bog ljubi i da nas je izabrao da i drugima svjedočimo i poklanjamu tu ljubav. Naše poslanje ukorjenjeno je u toj ljubavi koja je vidljiva u Srcu Isusovu. Kako bismo trajno bile svjesne te ljubavi iz koje smo rođene, koju želimo činiti vidljivom u svijetu i kojoj je usmjeren naš ovozemaljski život na zavjetima primamo zlatni prsten sa Srcem Isusovim i trnovom krunom.

PRSTEN – simbol našega jedinstva i zajedništva

Svaka zavjetovana sestra, kao znak beskonačne Božje ljubavi i svoje vlastite vjernosti, prima zlatni prsten. Nakon polaganja prvih zavjeta te za vrijeme trajanja juniorata sestra nosi prsten s urezanim likom Presvetog Srca Isusova koje je okruženo trnovom krunom, a nakon doživotnih zavjeta sestra dobiva prsten na kojem je Srce Isusovo reljefno ispunjeno. Srce i trnova kruna podsjećaju nas da smo kćeri „patničke ljubavi“ i da trebamo učiniti sve kako bi ova ljubav doprla do srdaca ljudi i bila uzvraćena. Prsten nosimo i kao znak naše posvećenosti Bogu po zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti, ali i kao znak našeg međusobnog zajedništva.