Pred nama je danas otajstvo utjelovljenja, susret anđela Gabriela i Marije. O tome smo otajstvu pozvane razmišljati i slaviti ga svaki put kad molimo Anđeo Gospodnji. No danas ono zvuči posebno svečano. Neposredno prije Isusovog rođenja spominjemo se njegova veličanstvena utjelovljenja. Ono je veličanstveno i u svojoj božanskoj dimenziji – kao djelo Trojice koje leži izvan svake usporedbe, i u svojoj ljudskoj dimenziji – kao čin neokrnjene ljudske slobode i izvorne poslušnosti kojoj nema premca.

Tako silan događaj odvio se mimo buke i javnosti, bez najave, usred kolotečine običnoga dana. I ostao je skriven. Bez svjetla vjere, ni tada ni danas mnogi ga nisu bili kadri raspoznati.

Ovo nas evanđelje poziva da se svakodnevno u svojim životima sjećamo dobrih odluka i pristanaka koje smo i sami izrekli bilo Gospodinu, bilo ljudima, bilo samima sebi, i da iznova prionemo uz njih. Sve što je rečeno, ostaje i obvezuje nas, pa makar bilo davno izrečeno. Marijin davni pristanak imao je i ima izravne posljedice za nju, ali i za sav ljudski rod i za nas danas.

Božji izravni ulazak u povijest preko njezinoga „Da“ kojega nikada nije osporila, doveo je do najvažnijih događanja u ljudskoj i našoj osobnoj povijesti.

Naši pristanci također imaju svoje posljedice. Iako posljedice nisu tako široke i dalekosežne kao one Marijina pristanka, naši „Da“ Bogu od presudne su važnosti za nas i za one čiji su životi u sadašnjosti ili u budućnosti povezani s našima. Ne ostavljaju isti trag svesrdna vjera i mlaka vjera. Ne ostaje ista baština iza onoga koji marljivo sije moleći ustrajno da Gospodin dâ sjemenu rasti i iza onoga koji ne čini ništa nalazeći za svoju lijenost mnogobrojna opravdanja. Ne ostaje ista vatra iza onoga koji gori ljubavlju i onoga koji tek otpuhuje i moli i čini minimalno. Različit je put onoga koji služi Bogu i onoga koji pod krinkom služenja Bogu služi sebi.

Nije svaki naš „Da“ Bogu pravi i istinski „Da“. Često je to tek prazan i nepromišljeno izrečen odgovor iza kojega ne stojimo svojim bićem, opredjeljenjem, ustrajnošću ni ozbiljnošću. Varav, kukavan odgovor. No kakav odgovor, takav i život. Boga ne možemo prevariti, no često se dogodi sa smo varajući ustvari sami prevareni. Jer kukavan odgovor rađa kukavan život. Mlakost rađa mlakost, dok revnost rađa revnost. Nepotpuno služenje rađa nepotpunim životom. Prazna riječ donosi prazan život.

Marijin „Da“ kojega tri puta dnevno ponavljamo barem nas tri puta dnevno poziva da Bogu dajemo istinite odgovore, a ne lažna obećanja. Bolji je iskreni „Ne“ od varavoga „Da“. Svakako, naš najiskreniji „Da“ uključuje mnoge padove i neuspjehe. No nakon svake izdaje možemo biti podignuti i obnovljeni za novi „Da“.

Neka nas divno svjedočanstvo Marijina opredjeljenja i svakodnevni poticaj koji od tog otajstva primamo ohrabre da se ne bojimo zagledati u vlastitu nevjernost, neodržana obećanja, neživljene zavjete. Zaista, Spasitelj koji se rodio po njezinome „Da“ želi i nas spasiti od vladavine sebičnosti, neposluha i polovičnosti. On nas može i želi iznova sazdati za život u njegovu kraljevstvu. Svejedno je koliko godina imam, jesam li mlad ili star, umoran ili tek na početku, sa tisuću nevjerstava ili s tek pokojim. Odgovorim li mu s Marijom svaki dan tri puta s makar i slabašnim ali iskrenim „Da“, moj će pristanak kroz dane i godine dorasti do pravoga, čvrstoga, potpunoga „Da“.

s. M. Pia Herman, FDC