Još u 8. stoljeću prije Krista prorok Izaija govori o tuđicima koji će biti ugodni Bogu: „A sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe i da ljube ime Gospodnje i da mu budu službenici, sve koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u savezu mojem, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve. Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se dom moj zvati dom molitve za sve narode.“ (Iz 56,6-7) Zašto onda Isus tako čudno postupa prema Kanaanki iz današnjeg evanđelja? Je li moguće da nije poznavao ovaj odlomak iz Knjige proroka Izaije? Zar Isus ne želi da se svi ljudi spase?

Već nam prvi redak evanđelja otkriva da nije baš tako. Isus se povlači u krajeve tirske i sidonske, dakle u poganske krajeve i to nakon što je farizeje nazvao licemjerima i slijepcima te ih ukorio upravo riječima proroka Izaije. Ipak, tek na trostruku molbu strankinje da joj se smiluje, Isus je uslišava. Na prvi vapaj šuti, a potom daje odgovore po kojima se čini da svoje poslanje ograničava samo na Izrael. U mnoštvu egzegtskih tumačenja ovog pomalo napetog i neugodnog razgovora oslonit ćemo se na ono koje je i djeci najbliže. Kada su četvrtaši čitali ovaj tekst na vjeronauku upitala sam ih što misle zašto Isus tako „grubo“ reagira. Oni su vrlo jednostavno, bez puno kompliciranja odgovorili: „Pa da vidi vjeruje li ta žena stvarno!“ I doista, da je Isus odmah uslišio njenu molbu, osim zaključka da Isus može činiti čuda, ni o čemu drugome danas ne bismo razmišljali. Ovako zastajemo nad vjerom žene, nežidovke, čija se kći nalazi u teškoj situaciji i koja vapijući i zapomažući nailazi na Isusovu šutnju. Usprkos tome, ona je ustrajna, a nepovoljni Isusovi odgovori kao da iz nje izvlače sve jaču, čvršću, življu vjeru koja uporno traži Gospodina. Njena postojana molitva izraz je vjere da je Bog gospodar života.

Zastanimo ove nedjelje na trenutak i zapitajmo se: Na koga ili što se oslanjam kada se čini da Bog šuti? Kakva je moja vjera? Kako molim? „Pretječu“ li me u vjeri, molitvi ili „poznavanju“ Boga tzv. tuđinci - oni za koje smatram da su daleko od Boga? Ima li među mojim odgovorima išta od ustrajnosti, postojanosti, upornog traženja Gospodina? Sv. Augustin, čiji spomen uskoro slavimo, znao je kako se čovjek lako umara i posustaje tražeći Boga pa molimo danas njegovim riječima za postojanu vjeru i uporno traženje Gospodina: „Bože, moj, moja jedina nado, usliši me da se nikad ne umorim toliko da te ne bih htio tražiti nego da uvijek s nutarnjim žarom tražim tvoje lice. Daj mi snagu da bih te mogao tražiti jer ti se daješ naći i daješ nadu da te sve više nalazim.“ I vjerujmo: onda kada se čini kako se Bog ne daje naći ili odgađa ono za što molimo nije grub ni zaboravan, ili još nije vrijeme ili priprema nešto puno bolje što sami ne bismo mogli ni zamisliti, a još manje od njega "naručiti“.

Razmišljanje uz evanđelje XX. nedjelje kroz godinu (Mt 15,21-28), god. A