Vjernici spontano prepoznaju Marijinu ulogu
Ne događa se baš tako često – premda se, na sreću, ne može reći ni da se radi o iznimci – da se jedan teolog bavi otajstvom Marije u životu Crkve i vjernika toliko pomno da o tome napiše knjigu. Upravo toga se latila dr. Veronika s. Nela Gašpar, redovnica družbe Kćeri Božje ljubavi, dogmatičarka u zvanju izvanredne profesorice na Teologiji u Rijeci. Ovih je dana knjiga, koja bi prema autorici u naslovu trebala ujediniti Marijina ukazanja i njezinu proročku ulogu u Crkvi, potpuno dovršena, a oko svetkovine Velike Gospe njome će se kao recenzenti baviti neki od autoričinih kolega teologa. Dr. Gašpar rado se odazvala da plodove svojega rada i promišljanja o svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije podijeli s čitateljima Glasa Koncila. Već odgovor na prvo pitanje otkriva zašto je dr. Gašpar kao sugovornica posebno zanimljiva.
Plod rada u komisiji o Međugorju
Što Vas je potaknulo na pisanje knjige o Mariji i marijanskim ukazanjima?
Dr. Gašpar: Četverogodišnje sudjelovanje u radu Međunarodne teološke komisije za pitanje Međugorja poučilo me nanovo o važnosti Marije u kršćanskom životu pojedinca i zajednice, kao i o činjenici da nam – kako kaže papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu »Krunica Djevice Marije« – »Kristova Majka na neki način daje osjetiti njenu prisutnost i čuti njen glas«. Božji narod, koji je uvijek osjećao naklonost i svjesno zazivao duhovno Marijino materinstvo, zna da je ona – ne izvan Crkve, nego u Crkvi i s njom, u Duhu Svetom – prva i glavna suradnica Krista Otkupitelja i Posrednika u djelu spasenja. A suradnja uznesene Djevice Marije prototip je i paradigma Crkve pozvane poput Marije surađivati u spasenjskom djelu Trojedinoga Boga.
Na tom se obzorju može razumjeti i tumačenje marijanskih ukazanja koje je izrekao poznati teolog Hans Urs von Balthasar: »Tko se iščuđava […] taj uistinu nije shvatio tko je Marija. Ona je pralik Crkve, Crkve u njezinoj najčišćoj formi, Crkve kakva bi trebala biti ili (jer smo svi grješnici) kakva bi trebala pokušati biti. Marija nije privatna osoba. Ona je, moglo bi se reći, univerzalna osoba […] kao Službenica Gospodnja, s kojom se može u svemu surađivati. Ona je i na raspolaganju svojemu Sinu da pokaže kršćanima što je Crkva u svojoj biti i što bi trebala biti. Upravo zato ona je savršeno ponizna, nema nikakva straha da upućuje na sebe, da se ukaže s krunicom, da bude posrednica između nas i Sina. Sve je u njoj milost. Zašto bi se trebala ustručavati da predstavi svijetu to čudo Božje, da joj se dive, ne njoj, nego snazi Božjoj i njezina Sina? Izraz ‘privatna objava’ nije najsretniji. Opravdan je uzme li se u obzir da osim riječi Božje u Novom zavjetu svijet više ne treba iščekivati nikoju objavu jednoga i trojstvenoga Boga. No jesmo li ju shvatili u njezinoj dubini i punini? Nemamo li potrebu za uvijek novim tumačenjima da bismo razumjeli ono što je u njoj sadržaj milosti, ali i zahtjev milosti? U kojoj smo ju mjeri prihvatili? I tko bi bio najkompetentniji da nam dade nikada do kraja dovršeno tumačenje ako li ne ‘Ecclesia immacolata’ (Bezgrješna Crkva, misli na Mariju, nap. Da. G.)?«
Marija je »pralik kršćanskoga proroštva«
Kad ste već spomenuli rad komisije i svoje sudjelovanje u njoj, zacijelo bi mnoge zanimalo što možete reći o pitanju Međugorja?
Dr. Gašpar: Na zadnjem zasjedanju komisije svi članovi su primili pismeni dekret koji ih obvezuje da o radu komisije ne mogu govoriti niti ga tumačiti. To pripada drugima. Zato knjiga ne govori o Međugorju, nego u jednom poglavlju promišlja o sedamnaest marijanskih ukazanja u 20. stoljeću koja su, preko mjesnoga biskupa, priznata od Crkve. Kada se u postkoncilskoj teologiji govori o ukazanjima Blažene Djevice Marije, gotovo se uvijek misli na privatne objave pod proročkim vidom i naziva ih se najčešće proročkim karizmama za današnje vrijeme.
U naslovu knjige spajate marijanska ukazanja i proroštvo. Zvučalo bi pomalo čudno kad bi se reklo da je Marija »proročica«…
Dr. Gašpar: Čudno je zbog pogrješnoga shvaćanja te riječi. No na tragu rečenoga Joseph Ratzinger kaže da je Marija »uvijek smatrana pralikom kršćanskoga proroštva«. Za razliku od biblijskih proroka, čije je poslanje dovršeno, Marija svoju proročku službu nastavlja s jasnim ciljem svake karizme, tj. da bude u službi izgradnje Crkve i boljega svijeta te da pridonese učinkovitosti Crkve u ostvarenju njezina poslanja u određenim povijesnim okolnostima. Koncilska konstitucija »Lumen gentium« u br. 12 za te karizme općenito kaže: »Budući da su te karizme (…) osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, valja ih primati sa zahvalnošću i utjehom.«
Marija se prije svega ukazuje u selima, u brdima, na nepristupačnim mjestima, a »izabranici/vidioci« gotovo su joj uvijek mali i neznatni. O tom Joseph Ratzinger piše: »Često sam razmišljao o toj neobičnoj okolnosti da Crkvu u stoljeću napretka i vjere u znanost najljepše i najsnažnije predstavljaju sasvim jednostavni ljudi, Bernardica iz Lurda primjerice… koje nisu uspjela okrznuti strujanja vremena. Je li to znak da je Crkva izgubila snagu svoga utjecaja na kulturu i da je smještena još samo izvan istinskoga tijeka povijesti? Ili je to znak da je bistar pogled za ono bitno i danas dan samo malenima, a da je tako često uskraćen ‘mudrima i umnima’? Mislim da su upravo ovi ‘mali’ svetci veliki znak našemu vremenu koji me to više dira što više živim u tom vremenu i s tim vremenom.«
»Radosti rođenja, odrastanja, obiteljskoga života, ili težina neizbježne patnje i smrti, nepravda, ali i nada u bolje sutra, u ono konačno otkupljenje – koji se to čovjek, ili zajednica, s time ne suočava? Ne možemo li tu, promatrajući kroz Marijinu krunicu svoj život u svjetlu Kristova života, uvrstiti i mnoge probleme s kojima se danas naglašeno suočavamo kao nacija i društvo, a mnogi i osobno: nezaposlenost, oskudica, osjećaj sputanosti i besperspektivnosti koji tjera na tešku odluku da se sreća potraži negdje drugdje…«
Vjernici spontano prepoznaju Marijinu ulogu
Povodom svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije sva naša marijanska svetišta bit će prepuna hodočasnika. Što ih to privlači? Tko je Marija za kršćane?
Dr. Gašpar: Marija je majka Isusa iz Nazareta, žena koju kršćanska zajednica ispovijeda majkom Mesije, Sina Božjega, Boga koji je postao čovjekom. Glede značenja Marijina imena postoji više pokušaja objašnjenja, od kojih se dva smatraju najprihvatljivijima. Jedno se izvodi iz egipatsko-hebrejske složenice »Myr-ya/yam«, što znači »ona koju Jahve ljubi«, a drugo iz ugaritskoga »mrym«, što znači »uzvišenost«, dakle »ona koja je uzvišena, divna«. Oba su značenja prihvatljiva jer na izvrstan način označavaju ono što vjera gleda u Isusovoj Majci. Odmjeren govor kanonskih evanđelja predstavlja nam Mariju kao Majku koja pozorno, a moglo bi se reći i sa strepnjom, prati korake svoga Sina, vođena duhom vjere koja je postupno uvodi u sve dublje razumijevanje Sinovljeva poslanja i identiteta.
Novozavjetni spisi vrlo rijetko i s malo riječi govore o Mariji. Njezinim osobnim imenom Marija spominju je samo devet puta, i to kada govore o Isusovu djetinjstvu. Deset se puta o njoj govori kao o Isusovoj majci, ali bez spominjanja njezina osobnoga imena. Evanđelist Ivan spominje je u dva ključna trenutka: na početku Isusova javnoga djelovanja (Kana Galilejska) i pod križem. Tu je Isus oslovljava općom imenicom »ženo« (Iv 2, 4; 19, 26). Moglo bi se zaključiti da veličina te jedinstvene žene u povijesti ljudskoga roda ne proizlazi iz brojnosti novozavjetnih mjesta koja o njoj govore – jer su evanđelja usredotočena na Isusa Krista – nego iz njezina poslanja u službi njezina Sina za cijelo čovječanstvo. Mislim da to vjernici spontano prepoznaju kad hrle u marijanska svetišta.
Duboka, jedinstvena, divna… molitva
Možda je najprisutnija manifestacija pobožnosti prema Mariji krunica, čak i kod onih koji je možda i ne mole. Primjerice, tijekom Domovinskoga rata većina branitelja nosila ju je oko vrata, vidimo je u automobilima mnogih kršćana, a u nekim našim krajevima žene je drže u rukama i tijekom euharistijskoga slavlja. Osim toga i Marijina su ukazanja u pravilu vezana s preporukom da se moli krunica. Ima li ta molitva vrijednost i za čovjeka u »tenisicama i trapericama«, čovjeka koji je zaokupljen suvremenim mrežama komunikacije, tehnikom…?
Dr. Gašpar: Krunica, koja se postupno širila u drugom tisućljeću, duboka je i jedinstvena molitva, koja se i u trećem tisućljeću uklapa u duhovni put kršćanstva. Samo dva tjedna nakon izbora za Petrova nasljednika papa Ivan Pavao II. iznio je predivno svjedočanstvo o svojem osobnom iskustvu: »Krunica je moja najdraža molitva. Divna je to molitva! Divna u svojoj jednostavnosti i u svojoj dubini. […] Može se reći da je krunica, u određenom smislu, molitva komentar posljednje glave konstitucije ‘Lumen gentium’ Drugoga vatikanskoga koncila, koja govori o čudesnoj prisutnosti Majke Božje u otajstvu Krista i Crkve. U pozadini riječi Zdravomarije pred očima se duše nižu glavni događaji iz života Isusa Krista. Složeni u cjelokupan niz radosnih, žalosnih i slavnih otajstava, one nas uvode u živo zajedništvo s Isusom po – mogli bismo reći – srcu njegove Majke. Istodobno, naše srce u tim deseticama krunice može obuhvatiti sve događaje od kojih je satkan život pojedinca, obitelji, naroda, Crkve i čovječanstva, naše osobne događaje i događaje iz života naših bližnjih, posebno onih koji su nam najbliži, koji su nam više prirasli srcu. Na taj način jednostavna molitva krunice označava ritam ljudskoga života.« Radosti rođenja, odrastanja, obiteljskoga života, ili težina neizbježne patnje i smrti, nepravda, ali i nada u bolje sutra, u ono konačno otkupljenje – koji se to čovjek, ili zajednica, s time ne suočava? Ne možemo li tu, promatrajući kroz Marijinu krunicu svoj život u svjetlu Kristova života, uvrstiti i mnoge probleme s kojima se danas naglašeno suočavamo kao nacija i društvo, a mnogi i osobno: nezaposlenost, oskudica, osjećaj sputanosti i besperspektivnosti koji tjera na tešku odluku da se sreća potraži negdje drugdje… Kao vjernici imamo pravo – sam nam je Bog dao to pravo – sve to proživljavati s Marijom. A ona nas upućuje da rješenja tražimo u Isusu, u njegovoj poruci, u evanđelju koje svakoga poziva na obraćenje i prihvaćanje svojega dijela odgovornosti.
Marija olakšava sjedinjenje s Kristom
Je li onda dovoljno reći da je krunica jedna od pučkih pobožnosti? To djeluje nekako neobvezujuće…
Dr. Gašpar: Premda je po svojem obliku marijanska, krunica je sva usredotočena na Krista. S krunicom kršćanski narod sjeda u Marijinu školu da bi se uveo u razmatranje Kristova lica i iskustvo njegove ljubavi. A to u Mariji ima nenadmašan uzor. Ona je živjela s pogledom upravljenim na Krista i pohranjivala u sebi svaku njegovu riječ. Nitko se nije tako vjerno posvećivao razmatranju Kristova lica kao što je to činila Marija. Naime, ono je njoj na jedinstven način pripadalo. »Kada moli krunicu, kršćanska zajednica preuzima Marijina sjećanja i njezin kontemplativan pogled«, napisao je sv. Ivan Pavao II. u apostolskom pismu posvećenom krunici. On, dakle, krunicu povezuje s kontemplacijom. O čemu je riječ govore i sljedeće papine riječi: »Onaj koji krene razmatrati Krista u različitim dionicama njegova života ne može a da u njemu ne spozna i istinu o čovjeku.«
Ivan Pavao II. spominje pet etapa kontemplacije: spominjati se Krista s Marijom, učiti Krista od Marije, suobličiti se Kristu s Marijom, moliti Krista s Marijom i naviještati Krista s Marijom. Jasno je da je ovdje riječ o kompletnom programu vjerničkoga življenja i o putu Crkve. Zato spomenuti papa može reći da Marija »nikako ne priječi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava«. Stoga, ako li se ne može govoriti o obvezi moljenja krunice, svakako se može govoriti o snažno argumentiranoj preporuci nečega što je od velike pomoći u napredovanju u kršćanskom životu.
Pomirenje važna etapa, a misa vrhunac hodočašća
Ipak, sama činjenica da treba tumačiti pučku pobožnost, pa i samu krunicu, implicitno poručuje da su i pogrješna shvaćanja moguća. Što možete, primjerice, reći o odnosu marijanske pučke pobožnosti i liturgije?
Dr. Gašpar: Crkva je pozvana promicati susret između pučke marijanske pobožnosti i liturgije. Zato je potrebno »evangelizirati« pučku marijansku pobožnost, tj. »ispuniti« je Božjom riječju kako bi ona uistinu vodila prema pashalnomu otajstvu u njegovu sakramentalnom događaju i u njegovim životnim implikacijama. Drugim riječima, kad je primjerice riječ o hodočašćima, nužno je promatrati i promicati sakrament pomirenja kao važnu etapu hodočašća i pobožnosti jer je riječ o susretu s Kristom koji oprašta, te svetoj misi i pričesti očuvati značaj vrhunca pučke pobožnosti, konkretno hodočašća.
Marija je uvijek u euharistiji
Kad ste već spomenuli vrhunac, za euharistiju se s pravom kaže da je izvor, središte i vrhunac kršćanskoga života. Kako se u tu istinu uklapa Marija?
Dr. Gašpar: Kršćanski je puk uvijek zapažao duboku vezu između pobožnosti prema Mariji i euharistije. To je vrlo značajna činjenica u liturgiji kako na Zapadu tako i na Istoku, u tradicijama redovničkih zajednica, u duhovnosti suvremenih pokreta, pa i mladih, u pastoralu marijanskih svetišta. U enciklici »Crkva živi od euharistije« papa Ivan Pavao II. naziva Mariju »ženom euharistije« i upućuje na četiri euharistijsko-marijanska stava koja je Crkva pozvana nasljedovati: stav vjere, žrtve, prihvaćanja i zahvale. Nastavlja tumačiti da postoji duboka sličnost između Marijina »fiat« (Neka mi bude!) i »amen« koji izgovara svaki vjernik kod primanja pričesti. Ističe, nadalje, da je Marija postala prvo »svetohranište«. Marija je, kaže također papa, cijelim svojim životom preuzela i živjela žrtvenu dimenziju euharistije, posebno sjedinjujući se sa svojim Sinom u muci. Sama je, potom, nakon uskrsnuća sudjelovala u euharistijskom slavlju kojemu su predsjedali apostoli. Ako euharistiju slavimo kao spomen Kristove smrti, to onda također uključuje »prihvaćanje Marije, kao majke i učiteljice euharistijske kontemplacije«. »To također znači prihvatiti obvezu suobličavanja Kristu, stupajući osobno u Marijinu školu i dopuštajući da nas ona prati«, kaže papa. Spominje i Marijin hvalospjev »Veliča«, koji govori o »novom nebu« i »novoj zemlji«. Euharistija je pak predokus te u određenom smislu programski »plan« toga »novoga neba i nove zemlje«, kako bi i naš život, poput Marijina, mogao sav postati »Veliča!«. Zato je prirodno da je »spomen Marije, u istočnim i zapadnim Crkvama, uvijek bio dio euharistijskoga slavlja«, kao što kaže Ivan Pavao II.
Žena od čovjeka, čovjek po ženi – a sve od Boga
Već pobudnica »Marialis cultus« Pavla VI. davne 1974. godine priznaje da je »teško uklopiti sliku Marije u životne uvjete današnjega društva, a posebno one suvremene žene«. Postavlja se pitanje kakva slika Marije, kao i pitanje što bi to bila »suvremena žena«.
Dr. Gašpar: Antropološko i teološko opisivanje religiozne vlastitosti žene još uvijek je jako povijesno, kulturno i društveno uvjetovano. Karl Rahner tu vidi »opasnost da se i slika Marije nacrta pomoću neke tako povijesno i kulturno uvjetovane slike žene, da bi opet bila iskorištena za to da se ta stara, danas umnogome dvojbena slika teološki sankcionira i ovjekovječi«. »S druge strane pokazuje se pri točnijem gledanju da mnoge crte (po sebi legitimne), koje se unose u sliku Marije kao žene u njezinu odnosu prema Bogu, uopće nisu specifično i isključivo ženske. Ne važi li i za muškarca da pred Bogom mora znati šutjeti, da podnoseći prima, povjerava se, da ponizno i s vjerom sluša, služi, a ne vlada? U opisivanju religiozne egzistencije žene prelako i često se laćamo oznaka koje su zapravo općeljudske te se mogu i moraju izreći za oba spola.« Dovoljno je sjetiti se samo svetoga Josipa u nazaretskoj obitelji i njegova odnosa prema Mariji i Isusu.
Na tom tragu, mnogi ističu da teologija danas i u budućnosti ima još mnogo posla ako sliku Marije želi »nacrtati« tako da bude zaista valjana za religioznu egzistenciju žene. Karl Rahner smatra da »tu sliku mogu autentično nacrtati samo žene, teologinje«. Slažete li se s tim? I tko tu koga i što treba crtati? Naime, ne postoji li opasnost da, projicirajući na Boga ili na Mariju naša kulturna poimanja, zamijenimo uloge, da se tako izrazimo, učitelja i učenika?
Dr. Gašpar: Uistinu, odnos čovjeka prema drugomu čovjeku ne može biti shvatljiv bez onoga prethodnoga i temeljnoga čovjekova odnosa prema samomu Bogu. A povijest govori o neposluhu čovjeka prema stvaralačkomu Božjemu planu i gubitku temelja vlastitoga životnoga poretka. Čovjek je, naime, iako stvorenje, i u odnosu prema Bogu ipak subjektivno biće, koje je dobilo priliku da tu svoju subjektivnost prihvati ili kao suradništvo ili kao suparništvo. Božja nam Objava govori da je čovjek tu svoju subjektivnost u odnosu prema Bogu već u samom početku postavio na krive temelje te umjesto da bude Božji suradnik poželio je biti njegov suparnik, u čemu i jest bît iskonskoga grijeha i svih daljnjih povijesnih poremećenosti ljudske subjektivnosti koje iz toga grijeha proistječu. Tako umjesto vladavine nastaje sužanjstvo u mnoštvu oblika i borba čovjeka protiv čovjeka. Cilj je te borbe drugoga podjarmiti. A oružje je u toj borbi, slobodno to možemo reći, ama baš sve.
Ipak, kao što za čovjeka ostaje osnovna zadaća da, unatoč iskonskomu grijehu, svoju subjektivnost u odnosu prema Bogu sam izabere i da se za nju sam opredijeli, isto tako za nj ostaje trajnom zadaćom da i svoju subjektivnost u odnosu prema drugim ljudima uvijek iznova bira i sam odgovorno definira.
Jedino put spasenja jamči i ženi i muškarcu da sami sebe nađu. A spasenje je povratak na put Stvoritelja i Otkupitelja, povratak u prvi poredak, ponovno vraćanje dostojanstva i muškarcu i ženi. Bog iz temelja uvijek iznova održava odnos muškarca i žene uspravnim kao u prvotnom stanju i tako mu jamči uspjeh: »Ali u Gospodinu niti je žena nezavisna od čovjeka niti čovjek od žene, jer kao što je žena od čovjeka, tako je i čovjek po ženi, a sve dolazi od Boga« (1 Kor 11, 11-12). U svemu tome zahtijeva se istina njih oboje u odnosu prema Bogu. Jednakovrijednost pozicije žene i muškarca, temeljno pravo u kojem stoji ta jednakost, sastoji se u pravu na vlastito, od Boga utemeljeno, biće. Bez te cjeline svaki govor ne samo o Mariji, nego i o muškarcu i ženi ostaje »nemoćan govor« o posljedicama iskonskoga grijeha u nama i među nama.