Od sinoptičkih evanđelja, Lukino evanđelje pisano je s toliko profinjenosti, te se između redaka da iščitati karakter samog autora. Luka kao da želi ne samo prikazati život Isusa Krista, nego ga konkretno smjesti u vrijeme i prostor Palestine u Isusovo doba.

Lukino evanđelje donosi najpotpuniji prikaz Isusova života na temelju povijesnih podataka, pri čemu Luku prepoznajemo kao savjesnog povjesničara.S druge strane izabire događaje iz Isusova života u kojima je na najjasniji način prikazana Isusova ljudska dimenzija, te istovremeno opisuje njegovo veliko zanimanje za ljude, posebno bolesne, nemoćne, siromašne, žene, djecu i društvene izopćenike.

I u današnjem evanđelju oko Isusa se okupljaju carinici i grešnici, oni isti koji su od strane društva, napose farizeja i pismoznanaca, marginalizirani, izopćeni, izrugani i otpisani. Upravo tima koji lako osuđuju, koji sebe smatraju najboljima dijelom društva i koji mrmljaju na sve oko sebe, upravo njima Isus upućuje današnju prispodobu o izgubljenu i nađenu sinu.

Kad mlađi sin zatraži dio dobara koji mu pripada, u židovskom narodu to je značilo da traži očevu smrt. Jer tek nakon očeve smrti, slijedila je dioba očeva imanja i to tako da je prvorođenac dobivao dvije trećine, a ostatak bi dobio mlađi sin. Mlađi sin kao da nije imao strpljenja dočekati taj trenutak, njemu se žurilo iskusiti slast života i biti slobodan negdje daleko od oca, brata i rodnoga grada. Nije ga zanimalo hoće li tim zahtjevom nekoga povrijediti, nekoga poniziti. On je imao samo jedan cilj, otići od kuće. Otac nije rekao ni riječi. Učinio je presedan i razdijelio imanje. Što se u njemu tada događalo, evanđelist nam ne otkriva, ali je dano svakom od nas na razmišljanje…

„I kad sve potroši… dođe k sebi.“ Koliko puta i sami mislimo da smo gospodari svoga života, da možemo činiti što god nas je volja, daleko od Oca nebeskog. Koliko puta mislimo da sami znamo što je najbolje za nas, ne gledajući na druge oko sebe, ne razmišljajući kako će naše odluke utjecati na živote ljudi oko nas, napose onih najbližih. No, kad tad dođemo k sebi. To znači da se vraćamo Bogu, a tada i svojim bližnjima. Problem je što se takvi trenutci obično događaju onda kada i sami trebamo pomoć drugih, kad shvatimo da nismo sami sebi dostatni.

„Ustat ću, poći svome ocu…“ Otišao je punih ruku, ne razmišljajući o drugima, a vraća se praznih ruku, svjestan da je pogriješio i razmišlja kako će izgledati susret s ocem, što će mu reći, što će ga tražit/moliti… A njegov otac, dok još bijaše daleko „ugleda ga, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.“ Ni u ovom trenutku otac ne govori ništa mlađem sinu. Svojim gestama daje mu do znanja da ga i dalje voli, poštuje i cijeni kao svoga sina i da ga ne osuđuje. Ne dopušta mu da izrekne presudu za svoje grijehe, već pravi slavlje, veliku gozbu, jer sina zdrava dočeka. „Bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!“

Bila je to eksplozija ljubavi i milosrđa. To se isto događa i u trenutku slavlja sakramenta pomirenja. Naš nebeski Otac iz daleka nas 'ugleda, ganu se, potrča, pade nam oko vrata i izljubi nas' svaki puta kada dođemo moliti za oprost. Ne ponižava nas seciranjem i ispitivanjem: što si učinio, kako si učinio, zašto si učinio, on jako dobro zna da je čin poniznosti trenutak kada smo došli na ispovijed. To je naš milosrdni Otac, Otac pun ljubavi i nježnosti, pun smilovanja i oprosta… Na nama je samo 'ustati i poći k njemu'.

A stariji sin, i njemu je Otac izašao u susret, molio ga je, nagovarao, ali je ovaj ostao tvrdoglav, ohol, odlučan u svom naumu. Ni ovdje ne znamo kako je završio stariji sin. I ovdje nam evanđelist Luka ostavlja prostor za vlastito promišljanje…

U ovom evanđeoskom ulomku prikazano je milosrđe na djelu. No, u pozadini milosrđa uvijek je ljubav. Naš Bog je ljubav (usp. 1 Iv 4,8). On je bogat milosrđem i nježnošću, on je sama ljubav i dobrota, neumoran u činjenju dobra, u traženju izgubljenih. Samo da se mi ne umorimo moliti za oproštenje. Imajmo na umu da smo pozvani Boga upoznati i poznavati, a to možemo samo ako prijateljujemo s Bogom. Ako gledamo Boga licem u lice, poprimit ćemo njegov odsjaj te će naše lice kao nekoć Mojsijevo sjajiti neopisivim sjajem Božje prisutnosti. Na to smo pozvani kao Isusovi učenici. Stoga se odvažimo, ustanimo i pođimo Ocu u susret. On nas čeka.

s. Marija Medved, FDC

Razmišljanje uz evanđelje IV. korizmene nedjelje (Lk 15, 1-3.11-32), god.C