U prošlome se tjednu obilježavao Dan žena, a evo i liturgijski se tekst dotiče teške teme sudbine žene u posve muškome židovskome društvu Isusova vremena. No za razliku od često histerične i krivim motivima vođene borbe za ova ili ona – sve bizarnija i apsurdnija - prava, susret Isusa i žene okrivljene za preljub ne ide u tome smjeru iako u konačnici dovodi do istinskog oslobođenja žene. Isus se ne bori za neko njezino tobožnje pravo da može činiti što god hoće, nego se bori za nju i za njezino vječno spasenje.

Ovim nam događajem Isus jasno daje do znanja da sloboda čovjeka nije isto što i sloboda činiti što god hoćeš i da su sloboda i sloboda izbora vrlo često posve suprotne stvarnosti. Dok, naime, slobodu izbora najčešće koristimo kako bismo birali zlo i grijeh – što je još gore ako takvi izbori postanu društveno podržavano pravo - slobodu se uopće ne može koristiti za grijeh jer se ona sastoji u nemogućnosti biranja zla i opredjeljenju isključivo za dobro. No krenimo korak po korak.

U Iz 43,19 čitamo riječi: „Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši“. U Fil 3,13-14 Pavao nam govori: „…što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva u Kristu Isusu.“ Potom kao treće čitanje dolazi Iv 8,1-11, tekst o opravdanju grešnika od njegove grešne prošlosti i oslobođenju od tereta zla i osude. Ovo što Isus čini s tom ženom doista je nešto novo, i to u dvostrukom smislu – novo jer takvo što onodobno društvo nikada nije vidjelo, i novo jer se u opravdanoj ženi događa potpuna obnova života, novi život.

Unatoč tome što danas zbog ovakvih grijeha u našem društvu nitko ne biva linčovan nego, štoviše, hvaljen i promoviran, vjerujem da smo se svi našli u barem dvije od tri moguće strane u ovome tekstu. Najčešće smo, na žalost, na strani tužitelja i osuditelja koji druge - istrgavši ih posve iz uzroka i konteksta njihova lošega ponašanja i ne poznavajući uopće situaciju niti stvarno stanje - bacaju pred javnost i u ime neke slijepe pravde zahtijevaju da se te osobe dotuče i do kraja zgazi. Nije li upravo to najčešća aktivnost našega uma i srca? Nije li dominantan stav našega srca upravo optuživanje drugih, gajenje osuda i presuda, njegovanje predrasuda, zalijevanje mržnje, zlonamjernosti i neprijateljstva prema našim bližnjima? I pri tome mislimo da na to imamo puno pravo jer je taj drugi loš, pokvaren i zaslužuje svaku osudu i naše neprijateljstvo. Štoviše, nerijetko bezumno mislimo da će toj osobi naša hladnoća, prezir, prešućena ili izrečena ali svakako jasno iskazana osuda pomoći da se popravi i shvati da je ona u krivu a da smo mi na mjestu i u pravu kada je tako šibamo osudama i udaramo hladnoćom. Najgore je činiti zlo drugome pod krinkom lažnoga samouvjerenja da mu činiš dobro. A iza krinke te lažne pomoći stoji ustvari samo zlo, tvrdo, bešćutno srce koje želi drugome uništenje i propast, a nipošto oporavak i napredak.

            Zasigurno smo nekada (bili) i na drugoj strani – na strani optuženih. Onaj koji u ime ljudske pravednosti biva nepravedno osuđen itekako zna da je naša pravednost promašen izum koji sudi po krivim i nepotpunim mjerilima i koji je je ustvari izlika za iživljavanje jačega nad slabijim, zloga nad nesretnim, slijepoga nad slijepim, onoga kojemu se posrećilo da ne bude uhvaćen u djelu nad onim koji nije bio takve sreće. Ova žena zaista jest zatečena u preljubu, no njezine suce ne zanima ona ni njezin život ni istiniti zašto i kako je dovedena do toga kao ključna stvar u procjeni nečije stvarne krivnje ili nevinosti. Zanima ih isključivo sami čin kojim je prekršen zakon, čin koji za sobom vuče smrtnu kaznu. Ne zanima ih ženino prije, ni poslije, ni uzrok, ne zanima ih čak ni s kim. No ta žena ima u očima svojih kamenovatelja još jednu važnu ulogu: ona će im poslužiti kao mamac kojim na krajnje podmukao način – a po njihovu mišljenju očito genijalan jer je unaprijed pomno razrađen – žele uloviti Isusa u smrtonosnu zamku. Osuđujući preljubnicu, žele osuditi Isusa. Nije li krajnja pokvarenost jednu osobu izložiti smrti i htjeti je ubiti kao žrtveno jare čak ne ni zbog toga da se zadovolji nekakva pravda nego da bi se drugu osobu, onu koju se još više mrzi, uhvatilo u krivom tumačenju zakona i osudilo po tom istom zakonu? (O)lako ćemo reći da mi ne postupamo tako, dok u stvarnosti jedni drugima rado podmećemo klipove pod noge i iskorištavamo slabosti i nesnalaženja jedne osobe da bismo se naslađivali na padu druge. Strašno je biti žrtva jer nikada ne znaš koliko je dubok ponor pokvarenosti i zlih motiva za koje te tvoji suci kane iskoristiti. Zato onaj koji je postao žrtva u jednoj situaciji vrlo često bez ikakve svoje krivnje nastavlja biti žrtva u mnogim drugim osudama i situacijama s kojima nema nikakve veze.

Najrjeđe smo, na žalost, na onoj trećoj strani u međuljudskim odnosima: na Božjoj strani. Iako je sva ova situacija s preljubnicom dogovorena i osmišljena kako bi ulovili Isusa, pri čemu je preljubnica samo kolateralna žrtva koju se treba žrtvovati radi višega cilja – u slijepim očima pismoznanaca i farizeja plemenitog cilja – Isus reagira na posve nepredviđen i nečuven način. Raskrinkava podmuklu zloću tužitelja i njihovu nepravednost, a osuđenu oslobađa osude i daje joj novi život. U toj dreci, gunguli, navaljivanjima i prizivanjima smrti, on reagira posve staloženo, gotovo kao da ga se ne tiče ono što ga se izravno dotiče. Shvaća da je prava lovina on sam. No ne da se uplesti u zlonamjernost svojih i ženinih tužitelja. Jednostavnim protupitanjem onemogućuje sve njihove unaprijed isplanirane opcije i pred njih same stavlja optužnicu njihovih vlastitih grijeha.

Što nama Isus time pokazuje? Vrlo jednostavnu stvar: kada bismo bili svjesni vlastitih grijeha i vlastite zloće, nikada ne bismo imali ni obraza ni razloga optuživati druge zbog njihovih slabosti. Jer zloća je uvijek veće zlo od slabosti. Podmuklost je uvijek veće zlo od teških životnih okolnosti koje mogu osobu nagnati na zao put. Pokvareno srce je veće zlo od životne nesreće i od nemoralna života.

Kako izgleda susret Boga i žrtvenog jarca, te nesretne žene zatečene u preljubu? Jednostavno. Isus izgovara riječi koje je uistinu oslobađaju i daju joj novi život: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada nemoj više griješiti.“

Isus je zaista onaj koji s nas skida osude kojima su nas zasuli naši bližnji i krivnje koje smo sami sebi nametnuli. Onaj koji nas poznaje, ne osuđuje nas. Ne osuđuje nas upravo zato što nas poznaje. Osuđivanje drugoga izraz je neznanja, oholosti i zloće – ubojite kombinacije koja je počesto jedini kriterij kojim sudimo druge. No na sreću, Bog je u posjedu istine, milosrđa i moći sve učiniti novim. Zato onaj koji zna našu slabost želi da one ne budu izvor pakosti i osude nego da budu izvor našega milosrđa i razumijevanja drugih. Onaj koji pozna našu nesposobnost da se oslobodimo svojih slabosti ne želi da u nastojanju da sebe prikrijemo osuđujemo druge kako bismo sebe prividno učinili pravednima i vršiteljima zakona. Onaj koji razumije našu nemoć da ljubimo dobro ne želi da tuđe slabosti i nemoć koristimo kako bismo napakostili i podmetnuli zamku onima za koje znamo da su svetiji od nas, bolji od nas. Onaj koji poznaje sve od čega smo sazdani i koji nas zbog toga ne osuđuje želi da naše manjkavosti postanu izvor novoga života u nama po opravdanju kojega nam za njih daje. Preljubnicu je opravdao a ne osudio. Skinuo je s nje teret smrti, krivnje i kazne kojega grijeh neminovno stavlja na naša leđa čak i kada nas nitko od ljudi ne osuđuje. No kada Bog kaže: „Ni ja te ne osuđujem.“, tada to opravdanje postaje moćno poput preobraženja - do tada smrvljena osoba može otići nova i više ne griješiti. Istinsko milosrđe koje vidi čovjeka ima za posljedicu pokajanje i obraćenje. Vjerujem da milosrdni Isus želi da usvojimo od njega stav koji čovjeka vidi i opravdava i da odbacimo svoj stav koji čovjeka u namjernom neznanju osuđuje.

s. M. Pia Herman, FDC

Razmišljanje uz evanđelje V. korizmene nedjelje, god. C