Valja uložiti napor i uprijeti pogled i srce u Onoga od koga potječem, da u Njegovom pogledu pročitam tko sam, da u Njegovoj blizini izobličenost ovim svijetom postane preobraženost Njime.

Čini se gotovo nemogućim pročitati riječ preobraženje, a ne poželjeti iskusiti tu riječ u svoj njenoj snazi, dubini i ljepoti. No, sve duboko i lijepo (dobro) što čovjeka istinski privlači ne događa se bez hoda, truda i uspona.

Potvrđuju to i riječi koje danas čitamo: Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. Znakovito je kad se taj uspon događa: osam dana nakon besjeda. Stoga već u prvim rečenicama evanđeoskog teksta nalazimo dvije snažne poruke za naš život. Svakodnevna strka, brige, poslovi, razgovori toliko čovjeka izobliče da postaje neprepoznatljiv ako ne zastane i ne nahrani se pravom hranom i riječi, pravim susretom. Isus nakon osam dana besjeda zastaje i upire pogled svome Ocu, uspinje se i traži blizinu Onoga koji ga je poslao u ovaj svijet. Životni predah i ispunjenje ne događa se samo od sebe. Valja uložiti dodatni napor i uprijeti pogled i srce u Onoga od koga potječem, da u njegovom pogledu pročitam tko sam, da u njegovom licu prepoznam crte vlastite vrijednosti, da u njegovoj blizini izobličenost ovim svijetom postane preobraženost njime.

Uspon i pogled usmjeren Onomu koji bdije nad nama nije ništa spektakularno, ništa novo, opisuje ga jedna jedina riječ – MOLITVA, ali zato ta ista riječ unosi u naše živote spektakularne stvari i novost. Čini nas preobraženima i sposobnima zračiti svježinom i Božjom blizinom pri svakom ljudskom susretu. No, ne smijemo zaboraviti da molitva nisu lijepe misli, riječi ili osjećaji. Molitva nije nabrajanje, shopping po akcijskim cijenama, pogađanje s Bogom. Molitva je osluškivanje Božjega plana za nas i naš odgovor Bogu. Molitva je osluškivanje volje Božje i njeno prihvaćanje i onda kada nam se ne sviđa, i onda kad ne razumijemo, i onda kad mislimo da bi bilo bolje drugačije. Slava i preobrazba o kojima danas čitamo nisu posljedica nabrajanja i pregovora, zanosa ili lijepih riječi već proizlaze iz prihvaćanja križa. Mojsije, Ilija i Isus u slavi razgovaraju o Isusovom Izlasku, o onome što će se doskora ispuniti u Jeruzalemu. Zato već u ovom događaju susrećemo Petra, Ivana i Jakova, one iste učenike koje će Isus povesti na Maslinsku goru. Njihova nam prisutnost na Taboru i u Maslinskom vrtu potvrđuje da slava i preobraženje dolaze samo preko suza i znoja. Premda su bili prisutni, učenici nisu razumjeli. Htjeli su zadržati slavu i preobraženje, a prečuli su ono što je Isus već osam dana besjedio: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9, 23-24). Spoznaja i prihvaćanje vlastitog križa moguća je u molitvi. Isus se zato uspinje na goru i podiže pogled prema Ocu. Odvažimo se i mi na taj uspon u ovo sveto vrijeme. Prihvaćanje Božje volje urodit će ne bilo čime, već potvrdom da smo njegovi, da smo izabrani i ljubljeni, a onda će i radost Uskrsa biti potpuna.

s. Vinka Marović, FDC

Razmišljanje uz evanđelje II. korizmene nedjelje (C)