Apostoli su Isusovi najbliži učenici, one koje je izabrao među mnogima, koji su stalno bili uz njega. Slušali su njegove riječi, putovali s njime, gledali čudesa koja je činio, bili su s njim dok je molio. Njima je posebno tumačio neke svoje prispodobe i govorio im što će se s njim dogoditi. Stalno su bili s Isusom. Zašto im Isus onda govori: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: Iščupaj se s korijenom i presadi se u more! I on bi vas poslušao.“ Pitamo se: Da imate vjere? Pa kako nemaju vjere ako su stalno s njime, ako ga poznaju, ako ga gledaju, ako ih zove svojim prijateljima? Kako onda nemaju vjere? Zar to što su svoje dane s njim provodili nije u njima ništa promijenilo? Upravo suprotno! Tek kada su stalno bili s Isusom, kada su slušali što govori, kada su upoznali njegove riječi, kada su toliko bili s njime da ih je nazvao prijateljima jer ih je toliko ljubio, tek tada su bili spremni pogledati svoje srce i reći: „Umnoži nam vjeru!“ Uz Isusa i njegovu neizmjernu ljubav shvatili su koliko je njihova vjera malena, nedostatna, nedostojna. Pa kolika god ona bila, nemjerljivo je manja od Isusove ljubavi.

Evanđeoski odlomak ne govori dalje nije li možda netko iskušao svoju vjeru tjeranjem duda da se presadi u more, ali to i nema nekog smisla. Koje bi to dobro donijelo? Ali zato evanđelja govore kako su se učenici, poslani od Isusa da propovijedaju, vraćali radosni jer su u Isusovo ime govorili, liječili i izgonili zloduhe. To je potvrda njihove vjere. A Isusove riječi su poziv! Imaj vjere! I ono što se čini nemoguće, s Isusom je moguće. Isusu je sve moguće! A tko se preda Isusu, tko ima vjere pa s Isusom čini i ono što se čini nemoguće, taj će onda u svojoj ljubavi zauzeti stav poniznosti: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“

Zato, svoju vjeru najbolje gradimo u Isusovom društvu, u njegovoj blizini, učeći o njemu i od njega. Vjere nema bez boravljenja s Isusom. Tek kada u razgovoru s Isusom osnažimo svoju vjeru, možemo ići doista djelovati u Isusovo ime, a ne u svoje! Tek tada možemo uistinu biti ponizni sluge, a ne produktivni i aktivni kršćani bez vjere!

Razmišljanje uz Evanđelje XXVII. nedjelje kroz godinu (Lk 17,5-10), god. C