Svečanim euharistijskim slavljem u crkvi Kraljice Svete Krunice na Banjskome brijegu u Sarajevu, koja je ujedno i posebno mjesto čašćenja bl. Drinskih mučenica, u nedjelju, 6. listopada 2019., sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi svečano su proslavile patron svoje samostanske crkve. Misno slavlje predvodio je mons. dr. Slađan Ćosić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije, u zajedništvu s vlč. Božom Odobašićem (umirovljeni profesor KBF-a),  preč. dr. Zdenkom Spajićem (rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i profesor na KBF-u), vlč. dr. Milenkom Krešićem (duhovnik bogoslova Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa i profesor na KBF-u), vlč. Marijem Ćosićem (ravnatelj Katoličkog školskog centra i Internata „Sv. Josip“), vlč. Markom Stanušićem (voditelj Katedralnog mješovitog zbora i profesor na KBF-u) i vlč. Ljubom Zelinikom (rektor crkve Kraljice Svete Krunice i odgojitelj u Internatu „Sv. Josip“).

Prije početka misnoga slavlja sve nazočne svećenike, sestre, bogoslove i vjernike pozdravio je rektor crkve vlč. Ljubo Zelenika, a sestrama Kćeri Božje ljubavi čestitao je patron njihove samostanske crkve.

Mons. Ćosić u svojoj je vrlo sadržajnoj propovijedi poseban naglasak stavio na poruke misnih čitanja po kojima nas „Božja riječ poziva da se, poput Marije, radosno, spremno i vjerno odazovemo pozivu na suradnju s Isusom, posebno oko našega spasenja“. Komentirajući ulomak iz Knjige proroka Habakuka, naglasio je kako se u ovoj Knjizi „nalazi mnoštvo različitih osjećaja: od tuge do nasilja, od poziva u pomoć do radosnog ushićenja, a u svemu tome prevladava osjećaj nade“, poručujući da „kao vjernici, u svemu trebamo vidjeti svjetlo nade, drugima davati nadu i donositi toplinu nade. Kao Marija, pozvani smo omogućiti svakom čovjeku da u Kristu vidi svoju najsvjetliju nadu. Jer nada se ne temelji na tehnološkom napretku niti na zemaljskim idealima, nego na Bogu, koji je izvor i cilj života, posebno za one koji u Boga vjeruju.“ Govoreći o Božjoj ljubavi, koja nas, svenu unatoč, nikada ne napušta, i zbog koje trebamo živjeti u skladu s Božjim viđenjem života, događaja i svijeta, mons. Ćosić je, tumačeći poruku iz Evanđelja po Luki (17,5-10) naglasio da unatoč tome što smo Božje sluge „Bog računa na našu suradnju, čak i na onu koja je mala kao zrno gorušičino. Zbog toga smo ponosni, ali i spokojni: Bog, naime, od nas samo traži da se stavimo u Njegovu službu, a On će učiniti sve ostalo.“ Na kraju je sve prisutne pozvao na molitvu „da Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije, Kraljice krunice, iščupa iz nas svaki korijen sumnje, straha, nespokoja i učini nas snažnim, razboritim i vjernim svjedocima svoje pravednosti, milosti i ljubavi.“

Pod misnim slavljem pjevale su sestre sarajevske zajednice, kojima su se pridružili bogoslovi i vjernici grada Sarajeva.

Poslije misnoga slavlja uslijedilo je druženje svećenika, bogoslova i vjernika sa sestrama sarajevske zajednice u samostanskoj blagovaonici.

Proslavi patrona prethodila je trodnevna priprava: molitva krunice, Lauretanske litanije te svete mise s prigodnom propovijedi. Trodnevnu duhovnu pripravu predvodili su: vlč. Franjo Ivandić, vlč. Josip Vajdner i vlč. Vinko Radić.

Propovijed mons. dr. Slađana Ćosića povodom proslave patrona crkve Kraljice Svete Krunice u Sarajevu
(XXVII. nedjelja: Habakuk 1,2-3; 2,2-4; Psalam 95,1-2.6-9; 2 Timoteju 1,6-8.13-14; Luka 17,5-10)

Netko mudro reče da se Bog ne da uvrijediti, čak ni našim grijehom. Čim je prvi čovjek sagriješio, Bog je odmah pošao tražiti ga. Isto vrijedi i za nas! Istina, mi to ničim ne zaslužujemo, ali to Bogu služi na čast, jer On ne želi sebe izdati. Zato je i poslao Isusa da se svijet po njemu spasi [Ratko Perić, Nada koja ne postiđuje, str. 103]. Božja riječ nas danas poziva da se, poput Marije, radosno, spremno i vjerno odazovemo pozivu na suradnju s Isusom, posebno oko našega spasenja.

 S radošću pozdravljam i zahvaljujem vam svima što sudjelujete na ovoj svetoj misi. Posebno zahvaljujem č.s. Ljiljani Martić, predstojnici, kao i svim sestrama Kćeri Božje ljubavi, na pozivu da predslavim današnje euharistijsko slavlje, koje je ujedno i proslava nebeskog zaštitnika ove crkve, BDM od krunice.

Netko jednom reče: "Najveći problem u komunikaciji jest taj što mi drugoga ne slušamo da ga razumijemo, nego zato da bismo mu mogli odgovoriti." Kao vjernici, rado slušamo riječ Božju, čak se na nju i pozivamo, ali ju premalo razumijemo – i zato, čini mi se, teško živimo "po Božjoj", kako se to običava reći. Želio bih, stoga, zajedno s vama, pokušati razumjeti poruku današnjih biblijskih čitanja.

Prvo je čitanje iz Knjige proroka Habakuka. U ovo naše doba, moderno, Habakuk nije aktualan kao što je to bio u vrijeme nastanka Novog Zavjeta, koji ga navodi više puta. Marijine riječi u hvalospjevu Veliča: «Klikće duh moj u Bogu, mome spasitelju» [Lk 1,47], bile su već zapisane u ovoj Knjizi [usp. 3,18]. Isto tako, sv. Pavao više puta navodi rečenicu kojom završava današnji odlomak: «Pravednik će od vjere živjeti» [Rim 1,17; Gal 3,11].

Ne čudi, stoga, želja Crkve da zajednica vjernika čita i razmišlja o ovoj Knjizi. U svega 3 poglavlja, nalazi se mnoštvo različitih osjećaja: od tuge do nasilja, od poziva u pomoć do radosnog ushićenja, a u svemu tome prevladava osjećaj nade, do te mjere da sv. Petar, na jednom mjestu, svoje slušatelje poziva na strpljenje jer «ne kasni Gospodin ispuniti [svoje] obećanje» [2 Pt 3,9]. Kao vjernici, u svemu trebamo vidjeti svjetlo nade, drugima davati nadu i donositi toplinu nade. Poput Marije, pozvani smo omogućiti svakom čovjeku da u Kristu vidi svoju najsvjetliju nadu. Jer nada se ne temelji na tehnološkom napretku niti na zemaljskim idealima, nego na Bogu, koji je izvor i cilj života, posebno za one koji u Boga vjeruju.

U današnjem odlomku prevladava osjećaj boli zbog nasilja Babilonaca, a još više zbog navodne Božje odsutnosti i šutnje u velikoj duhovnoj nevolji koja je zadesila Izabrani narod. Kako nam je lako prepoznati se u Habakukovim riječima, a još lakše u njegovoj odluci da od Boga traži račun: «Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi 'Nasilje!' a da ti ne spasiš?» [Hab 1,2].

Pa ipak, Habakukov vapaj ili apel za pomoć je, prije svega, izraz njegove vjere u Boga. On, naime, veli: «Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi reći» [Hab 2,1]. U nevolji koju je moguće golim okom vidjeti i osjetiti, Habakuk bdije i čeka jer dobro zna da pomoć može doći jedino od Gospodina. Upravo zato, Bog ga ne kritizira zbog teških riječi koje mu je uputio, nego ga poziva na strpljenje i povjerenje. Na taj način, Bog je još jednom potvrdio da nas nikad ne napušta. To pak znači da u nevoljama, čak i najvećima, jedini ispravan stav koji kao vjernici trebamo imati jest ostati postojani u vjeri u Boga: prihvatiti da ne razumijemo zašto Bog postupa na ovaj ili na onaj način, ali nikad od Njega račun tražiti. Nepovjerenje u Boga, uzrok je još veće boli – duhovne i duševne, koju je teško otkloniti! Trebamo tako živjeti i djelovati da vjera u Boga dadne smisao svemu što činimo, mislimo, osjećamo, i pomogne nam nadići sve nevolje.

U tome ćemo puno lakše uspjeti ukoliko naša molitva bude poput jednog iskrenog i otvorenog dijaloga s Bogom, koji služi tome da se u svakoj životnoj potrebi, osobito u onoj duhovnoj, što više sjedinimo s Bogom. S tim u vezi, dovoljno je spomenuti molitvu krunice, najljepšu molitvu Crkve. Po moljenju krunice, u jedinstvu s Marijom, našom nebeskom Majkom, svakodnevno se ujedinjujemo i prikazujemo Bogu naše potrebe, molbe, zahvalnost i kršćansku ljubav. Na taj način izgrađujemo ne samo same sebe, nego i Crkvu, kao i cijelo društvo, jer Bog nam daje ne samo ono što molimo, nego i sve ono što je najbolje za nas!

Zvuči poticajno i utješno rečenica kojom završava Božji odgovor Habakuku: «Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere» [Hab 2,4]. Činili dobro ili podnosili zlo, treba živjeti u skladu s Božjim viđenjem života, događaja, svijeta, jer ono se uvijek obistini kao istinito i pravedno. U ovom našem vremenu, koje donekle podsjeća na vrijeme u kojemu je živio i djelovao prorok Habakuk, Bog od nas traži da se ne bojimo nepravde, nevolja, nasilja. U njima, istina, Bog kuša našu vjeru, ali, isto tako, objavljuje se kao naša Hrid i Spasitelj, kako to lijepo veli današnji Psalam [95,1]. S psalmistom, i mi jedni druge hrabrimo: Još danas glas Gospodnji poslušajmo: ne budimo srca tvrda, ne iskušavajmo Boga, nego gledajmo djela njegova: djela ljubavi, dobrote, milosrđa, praštanja, vjernosti! Gledajući i čineći djela Božja, postajemo pravednici u Njegovim očima – a to je za nas kao vjernike najvažnije!

Jednako poticajno zvuči preporuka sv. Pavla u drugom čitanju: kao vjernici, pozvani smo raspirivati milosni dar Božji, odnosno dar Duha Svetoga [usp. 2 Tim 1,6]. Zar vam se ne čini da mi, svjesno ili nesvjesno, nastojimo 'ugasiti' milosne darove Božje koji su u nama!? Srećom, sve je to uzalud, jer to su Božji darovi, koje nitko i ništa ne može 'ugasiti'. A bilo bi puno bolje da se ti darovi u nama rasplamsaju, jer samo se s njima možemo snažno, razborito i s ljubavlju oduprijeti uvijek novim izazovima koje život i svijet pred nas danas stavljaju. Duh Sveti nam daje sve što nam je potrebno da budemo sve ono što Bog od nas želi i očekuje da budemo. Dopustimo Mu djelovati u našem srcu i u životu, da možemo svjedočiti evanđelje i prenositi vjeru na nova pokoljenja [usp. 2 Tim 1,8.14].

Kako tek poučno i ohrabrujuće zvuče Isusove riječi koje Luka prenosi u današnjem evanđelju! Isus, naime, tvrdi da kad god i u čemu god djelujemo u ime Evanđelja, dakle iz vjere, čak i one najmanje, Bog čini ili daje da uzraste velik plod. Zašto je to tako? Zato što smo mi sluge beskorisne u službi poslanja koje nas u svemu nadilazi! Znam da zvuči neobično, ali sreća naša da je tako! Ali, isto tako, sreća naša da za Isusa nismo baš posve beskorisni. Ta tko bi još htio uza se imati beskorisnog slugu? Ako nas je Bog pozvao za svoje sluge, znači da smo mu ipak potrebni: Bog računa na našu suradnju, čak i na onu koja je mala kao zrno gorušičino. Zbog toga smo ponosni, ali i spokojni: Bog, naime, od nas samo traži da se stavimo u Njegovu službu, a On će učiniti sve ostalo.

Molimo danas da Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije, Kraljice krunice, iščupa iz nas svaki korijen sumnje, straha, nespokoja, i učini nas snažnim,  razboritim i vjernim svjedocima svoje pravednosti, milosti i ljubavi.