Danas, na rođendan naše Družbe, 21. studenog 2017., radost mi je napisati kako Kćeri Božje ljubavi djeluju u Africi. 

Iščekujemo dolazak vrhovne glavarice s. Marie Dulce Adams, s. Isair Barbaro, vrhovne ekonome i s. Gordane Igrec, naše provincijalke iz Hrvatske. Uz molitvu obavljamo svakodnevne pastoralne poslove služeći ovom siromašnom narodu u duhu naše karizme. Također promišljamo kako najbolje obilježiti Jubilarnu godinu naše Družbe.

U petak, 17. studenog, s. Bogdana, s. Alaide, vlč. Gabrijel Jukić i ja, pošli smo u pokrajinu Karamoja na proslavu srebrnog Jubileja Župe Abim. Poznato je da smo pozvane u Biskupiju Kotido na tri misije. Odlučile smo se za Abim, jer ta je župa najbliža našoj zajednici u Kampali. Od Kampale do Abima je, u jednom pravcu, oko 700 km. Za afričke prostore to nije daleko.

S. Bogdana i ja izmjenjivale smo se u vožnji, pa je putovanje bilo lakše. Kad smo došle do kraja gdje se uzgajaju mandarine, kupile smo ih i zabavljale se dok smo putovale, pripremajući se na četiri sata vožnje po makadamu u nepoznatom kraju.  

Putovanje smo započele molitvom. Rano smo krenule jer nismo znale put. U Abim smo, Bogu hvala, došle ranije, sretne da je sve prošlo bez problema. Auto je poslužilo svojoj svrsi.

Prenoćile smo kod sestara lokalne Družbe, 15 km udaljene od Abima. U subotu ujutro pošle smo prema župi s darovima koje smo ponijele za župu, župnika i biskupa Giuseppea Filippia.

Ovaj kraj daleko je drukčiji od zapadnog dijela Ugande i klima je drukčija, ali svi imaju nešto zajedničko, a to je da je narod veseo i uvijek spreman za pjesmu i ples.

Nakon kratkog vremena je došao i biskup iz Kotida. Naš je cilj bio vidjeti teren, čuti što Biskup kaže glede zemljišta i prostora gdje bi evenutalno gradili samostan. Dok smo mi razgovarali, vojska je započela s limenom glazbom, to je bio znak da će misa uskoro započeti. Ovaj je kraj dugo bio naoružan, narod je to koji puno drži do krava i oni smatraju da su sve krave svijeta njihove. Naoružani su išli krasti krave od drugih i to je trajalo do prije kojih tri, četiri  godine. Država ih je razoružala pa se sad može doći u te krajeve. Budući da su tako živjeli godinama, da se primjetiti da su dosta zaostali za drugim plemenima. Malo tko ima drukčiju kuću osim kolibe. Kršćanski, odnosno vjerski život bio je zanemaren. Na primjer, skoro da im je nepoznanica crkveno vjenčanje, pa sad pokušavaju vjenčati one koji su odlučili odpusiti žene (svaki od njih imao je više nego jednu ženu) i tako se vjenčati s jednom. Na slikama se mogu vidjeti tri stare „mlade“ u vjenčanici. Svaka od njih ima sigurno više nego sedmero djece.

Velečasni Gabrijel Jukić svećenik je Vrhbosanske nadbiskupije. Velečasni je kod nas, uči jezik, pa će, ako Bog da, ići misionariti u biskupiju Kotido. Biskup ga je predstavio narodu rekavši kako se velečasni zove i još je rekao kako je “Kardinal iz Sarajeva darovao vlč. Gabrijela našoj biskupiji”.

Tema proslave bila je: “Zaboraviti prošlost, gledati u budućnost s  vjerom, nadom i odvažnošću.“ Nas, sestre Kćeri Božje ljubavi, Biskup je predstavio i rekavši kako gleda na budućnost, okrenuo se prema nama i dao na znanje narodu da u skoroj budućnosti očekuje da ćemo i mi doći u župu što je narod pozdravio pljeskom.