Na Cvjetnicu, 25. ožujka 2018. godine, u Sarajevu je obilježena 128. godišnjica smrti s. Luke Liengitz. Tom prigodom u sarajevskom predgrađu Betaniji, uz sam grob s. Luke, slavljena je sv. misa koju je predvodio vlč. Ljubo Zelenika, odgojitelj u Internatu „Sv. Josip“ Katoličkog školskog centra u Sarajevu.

U prigodnoj propovijedi vlč. Zelenika je u liturgijskim čitanjima Cvijetnice prepoznavao  i analizirao život s. Luke. Posebno je istakao njezinu skromnost, služenje i osjetljivost za siromahe kao odlike koje su je resile i po kojima je mogla biti prepoznata kao slika Onoga koji „sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.“ Stil života sestre Luke, unatoč vremenskoj udaljenosti, vlč. Zelenika je smjestio i u našu suvremenu stvaranost, naglasivši da se „živeći po uzoru na s. Luku ne bojimo noći današnjice, koja nije nimalo bezazlena, ali nije ni nepobjediva. Ona je svjetionik uz čiji se grob moli i molitve uslišavaju, uz čiji se život uči živjeti i izvršavati ono što život od nas traži, jer jedino ćemo tako moći osvijetliti tamu ovoga svijeta. Čitajući o njoj i njenom životu, možemo zaključiti s engleskim književnikom Tolkienom: 'Mislim da male stvari ljubaznosti i ljubavi i svakodnevne obaveze koje čine obični ljudi, drže tamu daleko od nas'.“

Sestra Luka, iako je bila Austrijanka, spremno je prihvatila dolazak u Sarajevo, njoj nepoznat grad, nepoznat narod, običaji, nepoznat jezik. A ipak je sve razumjela. I svi su nju razumjeli, jer govorila je jezikom ljubavi. Ondašnji đaci Zavoda sv. Josipa, sarajevski siromasi i svi oni koji su prolazili kroz portu Zavoda, istinski su je voljeli. Nastavili su je voljeti i nakon njezine prerane smrti. Umrla je u 29. godini života. Nije je više bilo na poriti Zavoda. Preselila se na Betaniju, «grad Isusovih prijatelja». A da istinska ljubav nikada ne umire, najbolje znaju oni koji su poznavali s. Luku. Umjesto na portu Zavoda, počeli su dolaziti na njezin grob i tu nastavili tražiti i nalaziti njezinu pomoć. Spontano je prozvaše sveta Luka, i tako ostade do danas. Mnogi i danas, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, dolaze na njen grob, mole, pale svijeće i zahvaljuju. Potvrđuju to bezbrojne pisane ceduljice koje posjetitelji ostavljaju na njenom grobu. Potvrđuju to i današnji posjetitelji, oko 60 osoba različite dobi, zanimanja i vjerskih opredjeljenja. Uz ostale vjerne posjetitelje, zamjetan je bio manji broj profesora i učenika KŠC-a, franjevačkih bogoslova i časnih sestara.

Hvala s. Luki koja se kao mlada sestra odvažila doći u ove krajeve svjedočiti i činiti Božju ljubav vidljivom. Mnogima je postala uzor, zagovornica, tješiteljica. Ona je postala i ostala Božji dar Sarajevu i, svakako,  sestrama Kćeri Božje ljubavi.