Dana 27. rujna 2026. u Kaknju je obilježena 30. obljetnica smrti s. M. Danke Jurčević. U tome je gradu ubijena 30. rujna 1996., u 47. godini života i 27. godini zavjeta.

Uz sestre koje danas djeluju u Kaknju proslavi je nazočila provincijalna glavarica s. Nevenka Jurak te oko 25 sestara naše Provincije iz sljedećih zajednica: Bistrice, Benkovca, Novog Travnika, Sarajeva, Splita, Travnika i Zagreba. Prisutne su bile gospođe Marija Grabovac i Dragica Babić, rođene sestre pokojne s. M. Danke, zajedno sa članovima svojih obitelji.

U nastavku, u tekstu preuzetom s Facebook stranice Župa sv. Petra i Pavla Zgošća - Kakanj (https://www.facebook.com/zupakakanj), pročitajte opširnije o obilježavanju 30. obljetnice smrti s. M. Danke .

„BUDIMO SVJETLO U NAŠOJ BOSNI“ 

U nedjelju, 27. rujna 2026., u Kaknju je svetom misom obilježena 30. obljetnica mučeničke smrti sestre Danke Ane Jurčević, članice Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi. Budući da se župna crkva sv. apostola Petra i Pavla obnavlja, misa je slavljena u dvorani župnog Caritasa, pokraj koje je sestra Danka prije trideset godina ubijena. Misno slavlje predvodio je mons. Miro Relota, vojni biskup u Bosni i Hercegovini. Na misi su bili svećenici, sestre Kćeri Božje ljubavi, obitelj pokojne sestre Danke, brojni župljani i prijatelji, predstavnici političkog i društvenog života.

Biskup je istaknuo da ovaj spomen u sebi nosi duboku ljudsku bol, ali još dublju kršćansku nadu. „Prošlo je točno 30 godina otkako je na ovom mjestu, pred vratima župnog Caritasa, nasilno ugašen život sestre Danke“, rekao je. U ljudskom vremenu to je dug period: stasale su nove generacije, grad se promijenio, a rane su donekle zacijelile. Ipak, spomen na njezinu žrtvu ne blijedi.
Tumačeći evanđelje 26. nedjelje kroz godinu, prispodobu o dvojici sinova koje otac šalje u vinograd, propovjednik je naglasio da Bogu nije dovoljna spremna riječ. Potrebna su konkretna djela ljubavi i vjernosti. Odgovor sestre Danke Bogu bio je zapisan u godinama požrtvovnog rada, u kruhu za prognane i gladne. Kao Kći Božje ljubavi prepoznala je da je Otac šalje u ovaj grad, u vinograd koji je devedesetih godina bio natopljen strahom i neizvjesnošću. „Volio bih istaknuti jednu riječ: nije pobjegla“, rekao je biskup. Njezino jedino oružje bili su krunica u ruci i srce spremno pomoći. Pružala je ruku svima, bez obzira na to kako se tko zove i kako se Bogu moli.

Redovnice i svećenici, rekao je biskup, poput vojnika na duhovnoj bojišnici često ostaju na braniku ljudskosti ondje odakle svi drugi bježe. Bilo bi lijepo kada bi netko napisao povijest o ulozi svećenika i časnih sestara u župama diljem Bosne i Hercegovine. Podsjetio je da je ubojstvo počinjeno u mirnodopsko vrijeme, kada su puške već utihnule. Povezao je to s riječima proroka Ezekiela iz prvog čitanja: Bog ne želi smrt grešnika, nego da se obrati i živi. Kad se sjećamo njezina stradanja, ne smijemo dopustiti da nam srca ispuni gorčina ili želja za osvetom.
Govoreći o radikalnoj kršćanskoj ljubavi koja ide do kraja, biskup je podsjetio na riječi pape Franje da istinska ljubav i praštanje nisu znak slabosti, nego snaga koja može preobraziti svijet. Praštanje je pravo oružje mira, jer jedino ono može prekinuti spiralu zla i nasilja. „Sestra Danka imala je to oružje. Svoju službu milosrđa zapečatila je vlastitom krvi“, rekao je propovjednik. Podsjetio je da je i sadašnji papa Lav XIV. snažno upozorio na važnost praštanja bez granica, jer bez oprosta nije moguće živjeti u miru.

„Mi bismo svaki dan trebali nositi crveno ruho“
„Kao vojni biskup svakodnevno se susrećem s ljudima koji znaju što znači rat i kolika je cijena slobode. No istinski mir ne gradi se samo kada nema rata, nego prisutnošću pravednosti, ljubavi i obraćenog srca“, poručio je biskup. Župa sv. Petra i Pavla, dodao je, stoji kao vidljivi svjedok postojanosti vjere, ali i kao podsjetnik da smo pozvani biti stijene vjere poput Petra i neumorni navjestitelji ljubavi poput Pavla.

Sestrama Kćerima Božje ljubavi biskup je rekao da je njihova družba na ovim prostorima, od Drinskih mučenica do sestre Danke, dala teške i svijetle žrtve. Te žrtve nisu znak poraza, nego pečat vjernosti Kristu. Redovnicima je poručio: „Možda od nas neće tražiti da položimo život. Ali svaki dan, kada iskreno radimo svoj posao, kada iskreno s ljubavlju živimo svoje zavjete, možemo svjedočiti.“ Vjernicima je poručio da se ne boje živjeti, jer snaga nije u broju, nego u ljubavi. Pozvao ih je da se zapitaju koliko imaju vjere i snage pružiti ruku drugome.
Podsjetio je i na brojne žrtve ovoga naroda, od svećenika i redovnika do običnih vjernika: „Puno mi imamo mučenika. Mi bismo svaki dan trebali nositi crveno ruho, jer to nisu proglašeni ni mučenici ni mučenice. U svakoj našoj obitelji netko je krvario.“ Propovijed je završio pozivom na oproštenje: „Draga braćo i sestre, danas, ovdje, praštajmo da bismo dobili milost Božju. Nemojmo dozvoliti nikada da mržnja uđe u naše srce. Mi smo svjetlo u ovom narodu. Budimo svjetlo u našoj Bosni. Budimo svjetlo nade i budimo svjetlo ljubavi.“

Na kraju mise okupljenima se obratila s. Nevenka Jurak, FDC, provincijalna glavarica Provincije Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi. Rekla je da su srca okupljenih prožeta tugom, „ali još više ispunjena dubokom vjerom, nadom i zahvalnošću“. Ljudska ruka vođena mržnjom htjela je posijati strah među preostalim vjernicima ovih krajeva. „No ono što je mržnja mislila da uništava, Bog je preobrazio u vječni sjaj“, kazala je glavarica. Krv sestre Danke prolivena u Kaknju postala je sjeme vjere i trajni podsjetnik na nesebičnu kršćansku ljubav koja se ne povlači ni u najvećim opasnostima.
Glavarica je podsjetila na Dankino služenje u Caritasu, maštovito uređivanje crkve i vođenje crkvenog zbora, „a sve na veću slavu Božju“. Njezina je prisutnost u vremenima stradanja bila utjeha, a smrt svjedočanstvo. Zato ju je kardinal Vinko Puljić s pravom nazvao novom mučenicom i stavio uz bok njezinim susestrama, blaženim Drinskim mučenicama. „Mučenici ne umiru da bismo mi u tuzi očajavali, nego da bismo iz njihova primjera crpili hrabrost za svakodnevno svjedočenje“, rekla je. Zahvalila je biskupu Reloti na predvođenju slavlja i propovijedi, župniku don Ivici Mrši na otvorenom srcu i brizi oko organizacije te sestrama koje i danas djeluju u Kaknju, gdje nastavljaju služenje koje je započela sestra Danka. Molila je za župnu zajednicu i za Dankinu obitelj: neka ih njezina hrabrost potiče da ostanu postojani u vjeri otaca, a njezina ljubav nadahnjuje da grade mir i zajedništvo. Oproštajne riječi završila je izravnim obraćanjem: „Sestro Danka, hvala ti za svaku kap krvi i za svako djelo ljubavi utkano u našu družbu i ovu župu. Počivaj u miru Božjem, a tvoj svijetli lik neka živi u našim srcima i molitvama.“

Župnik don Ivica Mršo na kraju misnog slavlja govorio je o spomen-parku posvećenom sestri Danki, koji se planira urediti na mjestu njezine mučeničke smrti. Obilježavanje obljetnice završeno je opijelom za pokojnu sestru Danku, a potom je za sve okupljene priređen zajednički objed.

Sestra Danka Jurčević rođena je 29. siječnja 1950. u Jardolu, župa i općina Vitez, od roditelja Joze i Lucije r. Frljić, a doživotne redovničke zavjete položila je u Zagrebu 15. kolovoza 1970. u Družbi sestara Kćeri Božje ljubavi. Nakon Katehetskog instituta pri KBF-u u Zagrebu bila je katehistica i voditeljica crkvenoga pjevanja u župama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Službovala je u Kaknju, Puli, Zapolju, Sarajevu, Derventi i ponovno u Kaknju. Ubijena je 30. rujna 1996. u večernjim satima, u župnom dvorištu u Kaknju, pokraj zgrade župnoga Caritasa, s osam uboda nožem. Ubojica je odležao kaznu, no pravi motivi i okolnosti zločina ni nakon tri desetljeća nisu rasvijetljeni.