U Novome zavjetu nalazimo dvije prispodobe koje govore o čovjeku koji je imao dva sina. Obje počinju identičnom rečenicom: Čovjek neki imao dva sina. Prva se nalazi u Matejevom evanđelju (Mt 21,28-32) i ona je polazište našega daljnjega promišljanja, a druga se nalazi u Lukinom evanđelju i poznata je kao prispodoba o izgubljenom i nađenom sinu (Lk 15,11-32).
Prispodoba o dva sina kojima otac pristupa, svakomu od njih osobno i pojedinačno, s molbom da pođu na posao u vinograd potiče nas na razmišljanje kako je često kod nas ljudi velik i uočljiv jaz između riječi i djela. Otac i jednom i drugom prilazi na isti način i obraća se istim riječima. Pred obojicu stavlja jednak zahtjev: da ode na posao u vinograd. Njihovi su odgovori vrlo kratki i međusobno suprotni. Ni jedan ne ostaje samo na riječima. Njihove riječi prate i konkretna (ne)djela. Prvi sin na očev zahtjev odgovara s „neću“, ali ne ostaje pri toj riječi nego se poslije predomisli i ode raditi. Drugi pak spremno izgovara „evo me“, ali se ne miče s mjesta, ne čini ništa. Bitna je razlika u njihovim riječima i djelima. Prvi ne ostaje samo na riječima. Svoje riječi korigira svojim djelima. Drugi izražava spremnost, ali ju ne realizira. Ostaje samo na riječima.
Ova je prispodoba poziv na promišljanje o vlastitim riječima i djelima, odnosno o tome kako je potrebno svoje izjave i stavove promišljati i korigirati. Ne samo da je to potrebno, štoviše, nužno je ako želimo vršiti volju Očevu. U ocu koji se spominje u prispodobi prepoznajemo Boga. Naš je životni zadatak uskladiti svoju volju s njegovom voljom, a to nije moguće bez želje za promjenom, bez promišljanja odluka i stavova, bez obraćenja. Ispuniti volju Božju važnije je negoli govoriti o njoj.
Nikada nije kasno promisliti svoje riječi. Puno je teže i opterećujuće za širu okolinu kao i za osobne odnose na svim razinama kad pobožne riječi ne slijede konkretna djela, odnosno kad sve ostane samo na riječima. Lako je nešto obećati, ali je teško izvršiti. I kako se često svakomu od nas dogodi i ono drugo: da nešto žestoko odbija i ne prihvaća, a kasnije izvrši. Za obje situacije postoje (ne)opravdani razlozi. Sjetimo se da se naše ponašanje preslikava s malih stvari na velike, ali ne bojmo se korigirati sami sebe i svoje riječi i djlea. U tome neka nam pomognu sljedeći poticaji:
         Prepoznajem li se u ponašanju, riječima i djelima, obojice sinova?
         Promišljam li svoje postupke?
         Što me povezuje s prvim, a što s drugim sinom?

Razmišljanje uz evanđelje 26. nedjelje kroz godinu (Mt 21,28-32), god. A