Školski hodnik je jedno vrlo dinamično mjesto. Baš kao i na gradskom trgu njime uvijek vlada neka vreva i izmjenjivanje tekućih školskih prilika i neprilika (koji profesor je pitao, kampanjsko učenje za test, mjerenje snaga koji je dječak snažniji ili brži, slikanje profilne slike za društvene mreže i  sl.). Zato je prisutnost nastavnika na hodniku vrlo važna. Potrebno je na vrijeme uočiti situacije koje bi mogle učenike dovesti u neprilike.

Pazeći da situacije ne izmaknu kontroli, i ja sam se jednom zatekla u razgovoru i... upala u nevolju. Priđe mi jedan dječak i kaže: „Znate što časna?“ Naravno da sam ga upitala: „Što?“ Dječak je nastavio: „Da niste ovako obučeni, ja nikada ne bih rekao da ste vi časna!“ Ostala sam zbunjena i zatečena ovom njegovom primjedbom. Nisam znala trebam li je prihvatiti kao kompliment ili kritiku pa sam odlučila riješiti dilemu. „Kako to misliš?“ upitala sam ga. On mi je odgovorio: „Pa kad smijem s vama o svemu razgovarati.“ Iako sam mislila da ću razriješiti svoju dvojbu, zapravo je postala zamršenija pa sam nastavila dalje: „A što ti misliš kako bi redovnica trebala izgledati i ponašati se?“ Odgovor je bio slijedeći: „Pa..., stalno je pogleda usmjerena prema nebu, stalno moli, razgovara s Bogom i ne razgovara s drugim ljudima, ali meni je draže da ste vi ovako.“ Naravno da mi je postalo još manje jasno što se zapravo od mene očekuje, ali srećom da je zvono barem nakratko spasilo situaciju.

Ovaj nenadani razgovor s dječakom dao mi je povoda za razmišljanje. Doista, tko smo mi, kako se drugima predstavljamo, kako nas drugi vide i jesmo li ono na što smo pristale po pozivu? I pitala sam se jesam li dovoljno bila pogleda usmjerena prema Nebu ili sam se nastojala što više suobličiti se ovome svijetu? Je li molitva bila povod da pobjegnem od ljudi ne mareći za njihove vapaje, suze ili sam molitvom prinosila na oltar njihove vapaje i suze kako bi ih On čuo i obrisao? Jesam li oruđe Njegove ljubavi ili ljudske? Trebam li bježati od ovoga svijeta ili postati instrument po kojem će svijet doživljavati da Ga zanima, da Mu je stalo do svakoga čovjeka i da želi da se svi ljudi spase?

I odlučila sam: „Sljedeći put kad ću biti na hodniku nastojat ću biti nebo i zemlja. Očima uperenim prema čovjeku koji je u potrebi da znam kada djelovati, a srcem prema Nebu da znam prepoznati kako djelovati.“ Da mi je znati što će sad dječak zamijetiti?

Izvor: IZ ŽIVOTA ZA ŽIVOT - Glasilo Provincije Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi, 1 (2017), str. 64