„Dok je boravio u Jeruzalem o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio.“ (Iv 2, 23)

U prirodi čovjeka je uvijek prisutna potreba dokazivanja, dokazati sebe pred drugima, tražiti dokaz drugih u pogledu točnosti njihovih govora i čina. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme. Sigurno su ljudi čuli za Isusa, međutim nisu mu povjerovali sve dok nisu vidjeli njegova znamenja.

Pitanje vjere je pitanje poslušnosti i povjerenja. Vjera je dar Božji i to nezasluženi dar. Ona je zapravo čovjekov odgovor na Božju objavu. Bog se prvi objavio čovjeku te u svojoj neizmjernoj ljubavi zapodjenuo razgovor s ljudima kao prijateljima te ih tim činom pozivao u svoje vlastito zajedništvo. Onaj čovjek koji dogovori na Božju inicijativu poziva zapravo očituje svoju vjeru. Stoga, da bismo povjerovali, potrebno je poslušati Boga koji nam progovara preko svoje Riječi, preko sakramenata te ljudi. Prvo treba slušati, zatim čuti, pa poslušati a potom djelovati. Zato je poslušnost prisutna još u Starom zavjetu, a odnosi se na čovjeka koji poštuje i ljubi zakon Božji.

S druge strane vjera je čovjekovo osobno prianjanje Bogu odnosno slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio. Hram je najsvetije mjesto, ono je osobito mjesto Božje prisutnosti, u njemu se ljudi mogu približiti samom Bogu. Današnje evanđelje pred nas stavlja suprotnu poruku jer su ljudi od kuće Božje učinili kuću trgovačku. Izokrenuli su vrijednost Hrama i samim time narušili su svoj odnos s Bogom. Isus to mijenja, prije svega istjeruje trgovce te istodobno otkriva kako je On sam novi Hram, jer govori o hramu svoga tijela koje će za tri dana ponovno biti vraćeno u život.

Upravo Isusa s pravom možemo nazvati hramom Božjim, mjestom susreta Boga i čovjeka, jer sam Ivan u svom Evanđelju ističe „Tko je vidio mene, vidio je Oca“ (Iv 14,9). Osim toga i sami smo pozvani biti hram Božji jer Duh Božji u nama prebiva (usp. Rim 8,9). Stoga je slika čišćenja Hrama slika čišćenja vlastitoga srca. Jedini koji ima uvida u naše srce kakvo ono uistinu jest, je sam Isus „ta sam je dobro znao što je u čovjeku.“ (Iv 2,25)

Vrijeme korizme ispred nas stavlja zahtjev obraćenja. Obraćenje je svojevrsna promjena loših navika. Ono nas poziva da ostavimo sve ono što je loše, grešno, sve ono što smo stavili na mjesto boga, te od tih predmeta ili ljudi učinili idole. Božja logika uvijek je suprotna od ljudske i često nam se čini ludom. Ali u pogledu obraćenja ona je vrlo jednostavna kako i čitamo u današnjem psalmu: „Savršen je zakon Gospodnji – dušu krijepi; pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje – neuka uči. Prava je naredba Gospodnja – srce sladi; čista je zapovijed Gospodnja – oči prosvjetljuje“ (Ps 19, 8-9).

Odvažimo se na promjenu srca. Dopustimo Isusu da iz našeg srca istjera sve ono što ga izobličuje i udaljuje od istinske, vjerne i ustrajne Božje prisutnosti. Ne bojmo se biti poslušni Božjoj riječi i zakonu, svjesni da nas Bog neizmjerno ljubi i da je uvijek uz nas.

Razmišljanje uz evanđelje III. korizmene nedjelje (Iv 2,13-25), god. B