Rana je zora. Tek je svanulo, a Isus je već u Hramu gdje je došao s Maslinske gore. Vjerojatno je na toj gori proveo vrijeme u molitvi. Iz drugih biblijskih mjesta znamo da se Isus često povlačio u goru ili na samotna mjesta na molitvu. Njegova je molitva bila boravljenje u Očevoj prisutnost. U samoći i tišini provodio je vrijeme u razgovoru s njim. On je i došao na svijet da ispuni volju Očevu, a da bi to mogao bilo je važno da stalno bude u kontaktu s Ocem.

Zanimljivo je da uvijek nakon trenutaka Isusove osame i molitve slijedi neki neobičan događaj kojega Isus razrješava na neočekivan način. I upravo relativno miran početak Isusova dana u Hramu, gdje je Isus tek počeo poučavati okupljeni narod, prekida upad pismoznanaca i farizeja. Bez ikakve najave i objašnjenja dovode ženu u sredinu i pred svima, javno prokazuju njezin grijeh. O njezinu grijehu izvještavaju fragmentarno i jednostrano. Kažu samo da je zatečena u preljubu. Ne govore zašto i kako je to počinila, što ju je na to nagnalo. Ne zanima ih njezin život prije ovoga grijeha. Ne spominju onoga s kim je počinila preljub. Nakon što su konstatirali da je zatečena u preljubu spominju odredbu Zakona za takav grijeh, ali idu korak dalje pitajući Isusa što on na to kaže.

Pismoznanci i farizeji dvije su skupine vjerskih stručnjaka. Prvi su bili vrsni poznavatelji Pisma, a drugi vjerni obdržavatelji Zakona. Međutim, i jedni i drugi su i Zakon i Pismo često instrumentalizirali u svrhu postizanja skrivenoga cilja. I u ovome su događaju prikrili prvotnu namjeru. Njima, naime, nije bilo stalo do žene ni do toga da na njezinom primjeru pouče ostale kako ne bi trebali živjeti suprotno Zakonu, oni su željeli navesti Isusa da on kaže nešto što se protivi Zakonu da bi ga se lakše riješili. Oni su njezinu grešnu situaciju htjeli iskoristiti za Isusovu osudu. Stoga mu postavljaju pitanje: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?«

Isus zna njihove namjere i želje. Zato ne odgovara riječima nego gestom. Zna on da oni dobro znaju što i kako treba učiniti te da ih ne zanima njegovo mišljenje. Stoga se  saginje se i počinje pisati po tlu. Nitko ne zna što je pisao po tlu i zašto je pisao. Njegovo pisanje nije zadovoljilo njegove ispitivače zato su dalje navaljivali. On se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I opet nastavi pisati po tlu. Nakon njegove konstatacije i ponovnoga saginjanja i pisanja, oni počeše odlaziti, i to od starijih prema mlađima. Samo jednom izgovorenom rečenicom udara na njihove savjesti, prokazuje njihove živote koji nisu bez grijeha. Možda nisu učinili preljub, ali sagriješili svakako jesu već i ovim pokušajem iskušavanja Isusa sa zlom namjerom. Kamenje iz njihovih ruku Isus je izbacio suočavajući ih s istinom o njima samima. Da, i oni su griješili. Možda čak više i gore od ove žene.

U ovoj situaciji jedini koji ima pravo suditi jest onaj koji si tu ulogu ne uzima, a to je Isus. Između tužitelja i optužene jedini je on bez grijeha. Kad su oni otišli Isus se obraća ženi: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Jedine riječi koje žena izgovara jesu odgovor na Isusovo pitanje: »Nitko, Gospodine.« Ona se ne brani, nema potrebu Isusu objašnjavati što se dogodilo. Zanimljivo da ni Isus nju ne ispituje što i kako se dogodilo, ne moralizira, ne analizira njezin život i postupke, grijeh i okolnosti u kojima je zatečena. Kao da joj je dao novi život u koji ju upućuje riječima: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

Isus nikada ne osuđuje grešnike. On, dakle, ne osuđuje osobu nego čin, tj. grijeh, ali daje novu priliku. Njemu nije do toga da grešnika osudi nego da odvrati od lošega puta i privede na put spasenja. Zato ženu grešnicu upućuje u život sljedećim riječima: Idi i od sada nemoj više griješiti! Kao da joj želi reći: nemoj se više vraćati starom načinu života, otvoru novu stranicu.

Farizeji i pismoznanci otišli su jedni za drugim, a gdje je na kraju ove priče nestao „sav onaj narod“ koji se spominje na početku Evanđelja? Evanđelist kaže da je „sav narod hrlio k njemu“. Ako je sav narod hrlio, znači da nije bilo nikoga tko nije htio biti u njegovoj blizini. I to ih nitko nije trebao animirati, okupljati, zvati, pozivati. Zamislimo kakav je govornik i učitelj bio, kolika ja vjerodostojnost isijavala iz njegovih riječi i djela da su svi hrlili k njemu. Upravo zato farizeji i pismoznanci željeli su se riješiti Isusa. Spontano se javlja pitanje: Je li sav taj narod otišao ili su sa strane nijemo promatrali ovu dramu? Vjerojatno su ostali. U svakom slučaju oni možda nisu dobili pouku zbog koje su pohrlili k Isusu, ali su zato bili svjedoci susreta Milosrdnoga i grešnice koja je dobila novu životnu priliku.

Razmišljanje uz Evanđelje V. korizmene nedjelje (Iv 8,1-11), god. C