Današnje evanđelje donosi nam poznatu scenu Isusovog prvog čuda u Kani Galilejskoj. Možda je na oko iznenađujući dijalog između Isusa i Marije, no što se čini još neobičnije jest kako oni oko kojih se odvija samo čudo, zapravo u njega nisu uopće uključeni. Sami mladenci, kojima je i ponestalo vina i na čijoj svadbi se Isus i Marija nalaze kao gosti, niti mole za pomoć niti ih se spominje sve do trenutka kada upravitelj stola odlazi zaručniku.

Prva koja primjećuje kako bi mladenci mogli upasti u sramotu zbog nedostatka vina jest Isusova majka. Ona, zanimljivo, ne odlazi mladencima da se raspita o situaciji, ponudi pomoć ili provjeri imaju li oni možda rezervni plan za ovu situaciju. Marija odlazi direktno Isusu. Međutim, Isus ne reagira na njenu molbu kako bismo mi zamislili, a možda je i sama Marija očekivala drugačiji odgovor. No, ni to ju nije obeshrabrilo. Marija ustrajno vjeruje kako Isus ima najbolje rješenje za trenutnu situaciju koja izgleda nerješivo. Nema ljutnje, nema razuvjeravanja, nema odustajanja. Marija čeka na Božju akciju i zna da, što god da Isus učini, bit će najbolje. I doista, Isus čini čudo. Čudo u obilatoj mjeri, a da sami mladenci, kojima je čudo i namijenjeno, ne znaju ništa o tome.

Iz današnjeg evanđelja možemo naučiti nekoliko poruka bitnih za naš odnos s Bogom i bližnjima.
Prvu poruku donosi nam Marija. Ona je primijetila problem koji imaju mladenci iako ga ni oni sami nisu uočili, te je s tim problemom došla ravno pred Isusa. Ponekad i mi uočimo kako naš bližnji ima potrebu, a da je ni on sam nije svjestan te ga pokušavamo uvjeriti, ohrabriti, objasniti, a sve pada na neplodno tlo. Marija nas uči kako je u tim trenucima najbolje izložiti situaciju Bogu koji uvijek zna što je najbolje za nas.
Drugu poruku nosi nam sam Isus. Iako on Mariji nije odgovorio pozitivno na njenu molbu, učinio je čudo za koje ga je molila. Bog ponekad ne odgovara na naše molitve onako kako smo si mi zamislili, ali zato uvijek odgovara onako kako je u tom trenutku potrebno, za nas i one oko nas.
I zadnju poruku ovog evanđeoskog ulomka nose nam mladenci. Bez ijedne riječi ili geste, mladenci nas podsjećaju na trenutke kada nam se činilo kako nam je rješenje palo s neba ili kada smo dobili nešto za što nismo ni znali da nam treba, a bilo nam je iznimno potrebno. Oni nas podsjećaju kako ništa nije slučajno i bez razloga i kako će biti trenutaka kada će naši bližnji uvidjeti naše potrebe i kod Boga zagovarati za nas, a nama će se učiniti kako smo dobili obilje, a ne znamo otkuda je. Danas se probajmo sjetiti takvih trenutaka u našem životu i zahvalimo Bogu na svim malim ili velikim čudima u našim životima te na našim bližnjima koji su nam te trenutke, bez našeg znanja, izmolili.

Razmišljanje uz evanđelje II. nedjelje kroz godinu (Iv 2, 1-12); god.C