Kad o nekomu »pukne glas«, nemoguće je ostati neutralan i nezainteresiran. Takve osobe privlače pažnju i to često iz znatiželje koja proizlazi iz nekih učinjenih djela ili izrečenih stavova onoga o komu se glas proširio. Iako se možda u manjim mjestima priče ili glas o nekomu još uvijek šire od usta do usta, sve više se one šire nevidljivim, ali dobro umreženim prostorima suvremenih medija. Danas je doista teško zauzeti objektivan stav spram onoga o komu se nešto priča i pritom ne upasti u zamku izricanja preuranjenih sudova. Naše je vrijeme pomalo već zasićeno osobama o kojima svako malo »pukne« neka vijest, ali ne samo u nekoj maloj sredini, već u medijima. Često smo bombardirani informacijama o privatnim životima »slavnih osoba«, nedosljednostima i pronevjerama političara i moćnika svih vrsta, šutnji i nepravodobnom reagiranju crkvenih službenika. Mogli bismo još unedogled nabrajati.

Zanimljivo je da je i o Isusu u vrijeme njegova zemaljskog života »pukao glas« i to u Galileji. Zbilo se to na početku njegova javnog djelovanja, prije nastupa u nazaretskoj sinagogi. Isus je naučavao po galilejskim sinagogama, a rezultat toga naučavanja bio je vidljiv u reakciji očevidaca: slavili su ga tj. iskazivali mu čast. Praćen takvim glasom Isus dolazi u Nazaret. Nakon godina provedenih u povučenosti i pripremi za javno djelovanje, kojemu prethodi boravak u pustinji, Isus je, kao odrasli i formirani čovjek, ponovno u svome mjestu. Tu je svoj na svome, među svojima. U Nazaretu on poznaje sve i svi poznaju njega.

Jedino evanđelist Luka početak Isusova javnog djelovanja smješta u Nazaret. Ovdje je učio i primio tradiciju svoga naroda, ovim je mjestom i ljudima obilježeno njegovo djetinjstvo i odrastanje. Isus povezanost sa svojim sugrađanima pokazuje odlaskom u sinagogu. Poput drugih pobožnih Židova on je prema običaju subotom sudjelovao u sinagogalnom bogoslužju. Taj dan počinka od rada povlašteno je vrijeme koje Židovi posvećuju čitanju Tore i zajedništvu. Jedna od mnogih subota u Isusovu životu drukčija je od ostalih. To je subota koju je po povratku u Nazaret proveo u sinagogi, gdje se te subote dogodio i njegov javni nastup. U drugim evanđeoskim ulomcima pronalazimo da je Isus propovijedao u sinagogama, ali nigdje osim u Nazaretu nije čitao u sinagogi. Pružen mu je svitak Knjige proroka Izaije, ali on sam izabrao je dio koji je potom pročitao: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.«

U sinagogi se nakon teksta kojega je Isus pročitao stvorila napetost koju se nije moglo čuti jer nije nastalo komešanje već su prisutni svoje nestrpljivo iščekivanje tumačenja pročitanoga izrazili pogledima: »Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega.« Isus napetost prisutnih prekida rečenicom u kojoj je sažeto sve: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« Ono što su čuli staro je proroštvo koje je konačno našlo svoje ispunjenje i to u njemu, u njihovu sugrađaninu. Sigurno im nije bilo lako povjerovati i sigurno je ova njegova izjava tek pokrenula lavinu pitanja kod svih prisutnih, a još više zgražanje, nevjericu i gnjev koji će se uskoro očitovati.

»Danas« nije neki prije zakazani datum, nego obećanje spasenja koje je došlo na svijet s Isusom. Izaijino proroštvo, koje je Isus pročitao u sinagogi, ispunilo se u njemu. Isus je ispunjen i pomazan Duhom Svetim da bi ostvario misiju koju mu je Otac povjerio: izbaviti ljude iz materijalnih, tjelesnih i duhovnih poteškoća i potreba, iz bijede, ropstva i zaslijepljenosti. Njegovo je poslanje obnoviti čitava čovjeka, a ta obnova zadire u čovjekov privatni i društveni život. Ono što je na svijet došlo s Isusom, tj. spasenje Božje koje je nama već darovano, obvezuje nas da primljeno dajemo dalje. Kako to činiti? Kao Crkva, zajednica vjernika, i kao pojedinci pozvani smo i obvezni nastaviti Isusovu misiju, a to znači ići ususret siromasima, bolesnima, grješnima, isključenima.

Isusov dolazak u Nazaret praćen je glasom o njemu, koji je do sumještana zasigurno stigao prije njegova nastupa u sinagogi. Njihova reakcija na njegov nastup, prije izgovorenih riječi, bila je izražena njihovim pogledima usmjerenim na njega. Važno je ono što do nas dopire, što čujemo, gledamo, slušamo. Ali još je važnije kako se prema svemu tomu odnosimo. Dopire li do nas ono što slušamo i gledamo? Dopire li danas Isusova poruka spasenja do mene? Potiče li me na odgovorno djelovanje, ali prije djelovanja na upoznavanje, čitanje i razumijevanje spasenja koje je meni osobno već darovano?

Prije nešto više od tri godine, 30. rujna 2019., papa Franjo ustanovio je Nedjelju Božje riječi koja se obilježava na Treću nedjelju kroz godinu tj. danas. Njezin je cilj poticanje vjernika, cijele Crkve, na ponovno otkrivanje Božje riječi »ukoričene« u Svetome pismu, koje nije samo zbirka povijesnih knjiga već je knjiga koja nam prenosi povijest Božjega zajedništva s čovjekom i njegova djelovanja u svijetu, a koje je usmjereno na naše spasenje. Neka nam ova Nedjelja Božje riječi bude prilika i poticaj da »skinemo prašinu« s naših često lijepo očuvanih i na policama instaliranih Biblija te da se svakodnevno hranimo Božjom riječju. U ovome kontekstu papa Franjo kaže sljedeće: »Onaj tko se hrani Božjom riječju svaki dan postaje, poput Isusa, suvremenik ljudi koje susreće; nije u napasti da padne u besplodne nostalgije za prošlošću niti u sablasne utopije u svezi s budućnošću.« (Aperuit illis, br. 12)