Sve čovjekovo i sve Božje
Isus se krstio kad se krstio sav narod. Ne samo da se sav narod krstio, nego u kratkom odlomku evanđelja tri puta narod dolazi kao cijelina i to cijelina koja ne izostavlja nikoga: svi se u srcu pitahu nije li Ivan Krist; zato im Ivan svima reče o onome koji dolazi, a jači je od njega; kad se krstio sav narod, krstio se i Isus.
Krštenje koje je podijeljivao Ivan, bilo je krštenje na otpuštenje grijeha, obraćeničko krštenje. Iz raznih su krajeva došli Ivanu pitajući se nije li možda on Krist. Luka kaže: svi se u srcu pitahu. Mnogi su došli upravo iz toga razloga, da provjere, da se uvjere, jer je narod bio u iščekivanju. Ivan je poznavao njihove razloge dolaska. Zato im je i govorio javno: „Leglo gujinje! Tko vas samo upozori da bježite od skore srdžbe?“ Nisu dakle svi došli da bi se obratili. Htjeli su se osigurati, jer što ako je Ivan Krist?! To je bio dovoljno dobar razlog da se za svaki slučaj ode na obraćeničko krštenje. Ali Ivan im svima kaže da on, što je istina, krsti vodom, krsti ih kao znak njihove želje za obraćenjem, želje da revno služe Bogu, a onaj koji dolazi krstit će ih Duhom Svetim i ognjem. Njega su možda i zavarali, ali onoga koji dolazi neće moći, jer će on krstiti Duhom Svetim. Ipak, sav je narod pristupio krštenju. Kad su se svi krstili, krstio se i Isus. Za njega to nije bilo samo formalno. On koji nije trebao obraćenje ovim je činom pokazao ljubav prema Bogu i prema narodu.
Dok se Isus molio, nebo se rastvorilo. U obličju goluba spustio se na njega Duh Sveti i glas s neba zaori: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“
Jedan neponovljiv događaj i dvije rečenice postaju neiscrpan pokazatelj kako Bog gleda drugačije on naroda. Bog odgovara na sva njihova pitanja koja su postavljali u svojim srcima i ukazuje im da dobro vidi razloge iz kojih su došli na krštenje. On ljubi svoj izabrani narod, a u tome narodu ljubi svakog pojedinca, jer je on svakome Otac i Stvoritelj. Bog u mnoštvu traži pojedinca i obraća mu se. Isus je njegov Sin, onaj kojega ljubi. Bog, koji je Otac svima okupljenima, svemu narodu pokazuje tko je njegov Sin, njegov Ljubljeni, a ujedno pokazuje i sebe. On je Otac, onaj koji ljubi, onaj koji ne gleda narod kao masu koja se mora krstiti samo da bi se to obavilo, nego svakog pojedinca, njegovo srce i motive zbog kojih dolazi na krštenje. Otac govori još jednu rečenicu. „U tebi mi sva milina!“ Sve ono što je Ocu milo nalazi se u Isusu. Sve što on ljubi i što mu je ugodno nalazi se u Isusu. Ne nabraja vrste žrtava ili broj obrednih pranja koje su mu milina. Ne govori o vrsti posla ili mjestu na društvenim ljestvicama koje su mu mjerilo po kojima su mu ljudi omiljeli. Ne! U Sinu, u Ljubljenome je sva njegova milina. Dok mi pričamo o ispravnome i neispravnome, o višku i manjku, o broju i rasporedu, tko je došao ili tko nije i iz kojeg razloga, Bog govori o ljubavi. I to je sve što Bog govori. I ovaj jedan događaj i te dvije rečenice trebaju nas naučiti nečemu egzistencijalno važnome. Bog Otac je onaj koji ljubi, onaj koji ljubi svoga Sina, i u Sinu je sva njegova milina, sve što je Bogu omiljelo objavljeno nam je u Sinu. Sve što trebamo činiti rečeno nam je u Sinu. Sve što je Sin činio, od rođenja do smrti i uskrsnuća, viče, ori o Božjoj ljubavi. A mi, sinovi u Sinu, što je nama činiti?! Odlučimo se za sve Božje!
Razmišljanje uz evanđelje blagdana Krštenja Gospodinovog (Lk 3,15-16.21-22), god. C