Kao što je nekoć Isus govorio svojim učenicima i danas to čini jednako snažno i tebi i meni. Kako bi čuli  glas koji nam govori moramo biti u Njegovoj blizini, susresti se s Njime.

Čitavo je Sveto pismo zapis o djelovanju i govoru Presvete Trojice, ali mi smo danas pozvani otvoriti svoje uši kako bismo  čuli drugu božansku osobu, Isusa, koji nam u govoru o pismoznancima kojima suprotstavlja sirotu udovicu daje smjernice za plodonosno djelovanje i poučava nas o tome koje životne stavove trebamo usvajati.

Isus danas u današnjemu evanđelju govori o opasnostima koje vrebaju svakoga čovjeka tijekom cijele povijesti ljudskoga roda. Ističe kako se često dogodi da nevrednote postaju vrednote, oholost postaje način življenja, ono bitno postaje zastrto pred isticanjem i ritualnim ponavaljanjem nebitnoga, pojedinci svoje svakodnevne navike nameću kao model i pravila života drugima te tako sami sebi postaju dostatni. Baš takvo ponašanje Isusu osuđuje govoreći mnoštvu da se čuva pismoznanaca. Zašto bi se mnoštvo moralo čuvati grupe koja je inače uživala ugled? Zato što se pismoznanci u svemu što čine, u mnogim dobrim djelima, pouzdaju samo u se smatrajući kako sve ono što su činili je isključivo njihova osobna zasluga. Oni svojim životom ispunjavaju propise Zakona, poštuju pravila i smatraju kako drugo nije ni potrebno. Njima ne treba Bog ljubavi i milosrđa.

Isus ovoj skupini, možemo reći, samodostatnih, uglednih ljudi suprotstavlja ženu udovicu. Onu koja nema ništa. Siromašna je žena vjerojatno živjela od milostinje, od samilosti drugih. Nije imala nikoga na koga bi se mogla osloniti. Zato je sve njezino uzdanje bio Bog za kojega je znala da je pomoćnik čovjeku u svim njegovim životnim (ne)prilikama. Udovica je u riznicu ubacila sve što je imala, sav svoj žitak. Njezin je dar veći i vrjedniji od darova svih onih koji su ubacivali mnogo više od nje. Siromašna udovica nije imala nakanu trgovati s Bogom, nagađati se s njim. Ona je svojim skormnim prinosom, koji je bio sve što je imala iskreno zahvalila Bogu za sve što joj je dao. Najvažnije je, u tome činu ubacivanja, to što je ona preko toga što je dala zapravo dala sebe, svoje pouzdanje i povjerenje. Kakvoća dara ne ovisi o njegovoj stvarnoj vrijednosti. Gospodin svaki dar procjenjuje prema nakani srca i žrtvi darivatelja. Nije važna količina, nego je bitna kakvoća dara.  

Isuse, hvala ti što nam sirotu udovicu daješ za za uzor. Promatrajući njenu gestu uočio si da je dala sve što je imala naspram onih koji su ubacivali od svoga suviška. Isuse, danas i ja želim poput sirote udovice položiti, predati ono najvažnije što imam, a to je moje srce. Želim u svom djelovanju staviti poput ove udovice dati sve što imam, a to je moj život koji je opet tvoj dar kako bi, pouzdavajući se i oslanjajući se na tebe, vjerno služila potrebitima i tako doprinijela rastu civilizacije ljubavi.

Otvorimo se Isusovom poticaju i nasljedujmo primjer udovice  koja je ubacila sve što je imala.

s. M. Antonija Lučić, FDC