Svako malo nailazim na pitanje ili prigovor odakle Crkvi pravo nekog čovjeka proglasiti i nazivati svetim. A ipak, nitko ne pita odakle nam, primjerice, pravo nazivati nekog dobrim. Jer jedino je tu Božju osobinu Isus izričito rekao da je ne pridajemo ljudima jer pripada samo Bogu.

A tako volimo čuti za sebe da nas netko smatra dobrima, i uopće ne pitamo odakle mu pravo tako nas nazivati. Za nekoga rado kažemo da je milosrdan, pravedan, istinit, vjeran… Nisu li sve to Božje osobine koje mi imamo tek u onoj mjeri u kojoj nam ih on daje imati? Svetost nije jedina Božja osobina, a opet jedino se oko nje diže prašina ako njome označimo i nekog čovjeka.

Možda zato što je svetost u sebi skuplja i sažima sve ostale Božje značajke, svu njegovu veličanstvenost i različitost od nas. Samo Bog jest svet. Mi smo to tek u mjeri u kojoj nas on čini takvima, u mjeri u kojoj imamo udjela u njegovoj svetosti. Jaz između njega i nas je golem, tolik da ga čovjek sam ne može prijeći. A ipak, ima ih u kojima je Bog premostio taj jaz i doveo ih u Nebo, k sebi.

Kada takvog uspjelog čovjeka nazivamo svetim, on ne postaje konkurent Bogu niti neki mali bog – iako je Božja najveća želja upravo pobožanstvenjenje čovjeka – nego time priznajemo da je u tome čovjeku Bog uspio: učinio je tog čovjeka svojom slikom, svojom svojinom, svojim teritorijem. Svet čovjek je čovjek u kojemu proslavljamo Božje veličanstveno djelo spasenja čija nam ljepota postaje očita i dohvatljiva kroz život, riječi, djela, ponašanje toga po sebi maloga i slaboga čovjeka. Kada grešan čovjek postane Božjom milošću preobražen, kada postane nov čovjek, tada jasno vidimo tko je Bog, što on hoće, što on može, što želi da mi budemo, hoćemo i možemo. Sveci su živi svjedoci snage Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Oni su živi pokazatelji preobrazbene snage i gotovo nevjerojatnog učinka Duha Svetoga. Oni su svjetlo koje Otac pali u svijetu i za koje ne želi da bude sakriveno pod stol čak ni kada odu s ovoga svijeta. Hoće da se za to svjetlo zna jer je to svjetlo njegovo, a ne njihovo djelo. Svet čovjek pokazuje što čovjek koji istinski vjeruje Bogu može i treba postati. No on ne svjedoči svoju veličinu nego Božju svemoć, Božju svetost, Božju dobrotu, Božje milosrđe, Božju čudesnost, Božju pobjedu nad zlom. Nije li upravo na svetima najvidljivije da su ljudska svetost i spašenost Božje djelo? Jer kad bi svetost bila ljudsko djelo, svatko bi mogao biti svet.

Svatko, naravno može biti svet, štoviše treba biti svet. No rijetki to zaista jesu. Zašto? Najkraće rečeno, zato što više volimo biti svoji nego Božji, zato što više vjerujemo sebi nego njemu, zato što je lakše svoj život egocentično ljubiti nego kristocentrično izgubiti. Razloga ima jako puno, naših opravdanja još više. Zato nam ovaj dan nije dan samo kao pogled utjehe koju nude pobjednici predvođeni Pobjednikom. On je dan i kao velika opomena nama, našim šupljim isprikama i protraćenom vremenu. San je svakoga kršćanina doći ondje gdje su sveti već sada. No ostanemo li u vlastitome životu uspavani i pasivni, u onaj ćemo se Dan probuditi ne u kraljevstvu iz snova nego u ponoru koji je vječna noćna mora. Život, dakle, biraj, kaže mudri Sirah. Dokle smo ovdje, imamo priliku. Sveti nas upozoravaju da je vrijeme da se prenemo i da se bojimo kako se ne bi za koga od nas utvrdilo da je zakasnio (usp. Heb 4,1).

s. M. Pia Herman, FDC