s. Vedrana Ljubić u posjeti Karamoji, jednome od najsiromašnijih dijelova Ugande
Nešto o mome posjetu Karamoja pokrajini na istoku Ugande poslije povratka s odmora.
Prijatelji misija iz albanskog naroda koji žive u Švicarskoj donirali su preko “Fonda svete Majke Terezije” određenu svotu novca. S time sam išla u Kotido, a namjera mi je bila kupiti hranu za one najpotrebnije. Sestre karmelićanke iz Albanije sa časnom majkom Ancilom dale su mi novčani dar koji je uručen patru Andrewu za “borbu protiv Jiggersa.” (Jiggersi su invazivni paraziti koji se nastanjuju u čovjekovoj koži. Koga zanima više o Jiggersima neka ide na Google gdje može vidjeti slike i pročitati o tome.)
Karamoja je kraj gdje kiša pada samo četiri mjeseca godišnje, a nekad se dogodi da uopće ne padne. Tamo je samo jedna sjetva (dok su na zapadu Ugande dvije sjetve). Zato je narod u teškoj, nezavidnoj situaciji.
Javila sam patru Andrewu, župniku, da dolazimo gospođa Leida Parlov i ja. Pater i ljudi organizirali su podijelu onoga što smo donijele. Posjetile smo četiri filijale i podijelile grah, kukuruz, ulje i sol. Pater je kupio na stotine kila kukuruza, ali nije kupio kukuruzno brašno jer – kako je rekao – kukuruz se duže zadrži u želucu. Kad smo kupovali hranu pitala sam patra hoćemo li kupiti i sapun. Rekao je da to nije prioritet. “Ljudi su gladni” rekao mi je.
Pokrajina je to gdje su ljudi – do nedavno – bili naoružani jos od Aminova vladanja. Bio je rizik ići u taj kraj. Oružje im je služilo za krađu krava od čega su živjeli. Dok su imali oružje na jednu osobu su imali deset krava, a sad otkako su razoružani na jednu osobu računaju pola krave. Kultura je dosta jaka tako da je teško išta promijeniti. Treba puno Božje milosti i strpljivosti – svakako i materijalne pomoći da sve krene naprijed. Svako naše djelovanje je popraćeno molitvom, preoporukom Bogu i ugandskim mučenicima.
Naravno, računale smo na neizvjesnost, pitale se hoćemo li znati put, kakve su ceste, ali nismo sumnjale u dobar auto koji sam posudila iz naše zajednice u Mbarari. Pošle smo u jutarnjim satima, stigle do rijeke Nil. Preko mosta rijeke Nil smije se voziti brzinom od 20 km na sat. Kad smo prešle most, dočekali su nas majmuni babuni. Neki su bili ogromni. Znaju da ih prolaznici vole vidjeti i da će nešto dobiti. Znajući da hoće ući kroz prozor, “opljačkati” i povući za kosu, brzo smo se zatvorili i polako vozili naprijed. Najednom je jedan teški i stari majmun skočio na auto, na kabinu, spustio se do prikolice, najeo se našeg ananasa kojeg smo ponijele biskupu, pa skočio s auta. Ova “teška mrga” ostavila je posljedice na autu, ulupio je kabinu. Stigosmo do Sorotia. Tu smo prenoćile i nastavile put dalje prema Kotidu. Samo 140 km prije odredišta otkazalo je kvačilo auta. Pozvala sam i zamolila biskupa Kotida da mi pošalje pomoć. Nakon skoro sat vremena čekanja u džungli stigao je volonter iz Italije i dva crnca s dva automobila. Jednim smo nas dvije išle do biskupije, a drugim autom su odvukli naš auto na popravak. O, koje putovanje i koja neizvjesnost! Tu noć smo dobro spavale i pripremile živce za čekanje da se popravi auto.
Treći dan smo s patrom Andrewom kupile hranu i krenule do njegove župe Loyoro, od Kotida udaljeno 40-50 km. Kotido je grad koji još nema struje. Kako je narod siromašan pokazuje i to da nigdje nismo mogli vidjeti komadić papira na putu, oko sela. To znači da nisu dobili ništa što bi mogli odmotati i, kako je to običaj u Africi, baciti papir u koji je bilo zamotano na put.
Susret s ljudima je za mene – iako sam ovdje 18 godina – bio bolan. Moj Bože, koje siromaštvo – jad i nevolja! Slike su slike i ne mogu prikazati stvarnost koju sam vidjela, ali ipak će više reći nego moje siromašne riječi. Bogu hvala, sretno smo se vratile u Kampalu. Pater je poslao tri djevojke u našu zajednicu kako bi ih pripremile za rad u domaćinstvu. Bilo blagoslovljeno!
s. Vedrana Ljubić, FDC