Isus danas poučava svoje učenike kako valja uvijek moliti i nikada ne posustati. Poziva ih na vjernu strpljivost i ustrajnost iznoseći prispodobu o nepravednom sucu i udovici. Udovica pokazuje kako moli onaj tko vjeruje, kako moli ne samo onda kada tijek situacije upućuje na uspješan ishod, već i onda kada se nalazi u naizgled bezizlaznim, besmislenim, beznadnim okolnostima. Jer njoj okolnosti nisu bile nimalo naklonjene. Nalazila se pred sucem koji se Boga nije bojao niti za ljude mario. Tražila je obranu od tužitelja ona koja kao udovica nije imala pravo glasa, a kamoli snagu riječi u društvu. Ipak, strpljiva, ustrajna molitva i nepokolebljiva vjera ima svoju snagu u Bogu i upravo ta snaga bezizglednu i nemoguću situaciju preokreće u moguću. Stoga nas Isus pita na kraju prispodobe hoće li naći vjere na zemlji obećavši da će Bog obraniti svoje izabrane koji vape k njemu. Da je Isus samo to rekao vjerujem kako bismo mu bez većih poteškoća mogli potvrditi da će naći vjeru. No kako moliti, kako vjerovati, kako prihvatiti da Bog uslišava molitvu i dolazi u obranu svojima kad sam Isus kaže da Bog ponekad odgađa našu stvar?

Bog sigurno ne sjedi „negdje gore“ smješkajući se našim molitvama i vrteći glavom: „Ništa od toga – neću tu molitvu uslišiti!“ Ipak svi mi imamo iskustvo da Bog nije uslišio sve što smo molili, pa čak ni one najplemenitije, najdobrohotnije želje poput molitve za ozdravljenje bolesnog djeteta. Pred tim pitanjem zastajemo i iskreno priznajemo da takve stvari ne razumijemo, ne znamo zašto mnogi nedužni pate, ali ono što je sigurno Bog nas tada ne ostavlja same, Bog zajedno s nama pati. Da nije završio na križu još bismo i mogli sumnjati u snagu takvog odgovora, ali imamo li pravo prigovarati Bogu za patnju nedužnih, kada je on, jedini nedužan i svet umirao na križu?

Na takvome temelju potrebno je graditi i molitvu i vjeru. Molitva zapravo hrani vjeru, a vjera potiče na molitvu. Moliti znači vjerovati da nam Bog želi dobro i sreću, da će sve što je obećao dati i učiniti. Vjerovati znači prihvatiti Božji način i vrijeme kad će nešto dati i učiniti. Je li Bog obećao Abrahamu potomstvo? Jest i dao mu ga je. Abraham, kao da ispočetka nije vjerovao pa je uzeo drugu ženu da mu rodi sina, a Bog je ipak ispunio obećanje u svoje vrijeme. Je li obećao Spasitelja židovskom narodu? Jest i dao ga je, ali ga oni nisu prepoznali. No, nemojmo sada upirati prstom u Abrahama i Židove. Koliko puta smo mi Boga „prisiljavali“ da nešto učini na naš način i u naše vrijeme, a ako nije nismo mu više vjerovali niti ga molili? Koliko puta nas je Bog uslišio, a mi to nismo prepoznali, koliko puta nam je Bog odgovorio, a mi nismo čuli? Samo zato jer smo ga očekivali na jedan jedini način, na svoj način. A Bog uglavnom ne čini ono što mi očekujemo, onako kako očekujemo, onda kada mi očekujemo. Tko bi očekivao da će se Bog roditi kao sirotinja, tko bi očekivao da će Bog umrijeti? Moliti i vjerovati ne znači život bez patnje nego život koji preko patnje vodi u radost. Stoga je najispravniji stav kada molimo za „svoju stvar“, moliti snagu i mudrost da prepoznamo Božje vrijeme i način, moliti strpljivost i hrabrost da prihvatimo njegovo vrijeme i način, vjerovati da Bog zna i čini najbolje te koliko god bio težak životni križ da ga on nosi s nama i da zajedno koračamo prema vječnoj radosti. Isus nam je svojim životom pokazao upravo takav stav u molitvi: “Oče moj! Ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ (Mt 26,39).

s. Vinka Marović, FDC

Razmišljanje uz evanđelje XIX. nedjelje kroz godinu (Lk 18,1-8), god. C