Emilija Spanyol rođena je 14. veljače 1853. u malom slovačkom gradiću Neusohlu, današnjoj Banskoj Bystrici. Dana 20. kolovoza 1881. godine stupila je u novicijat Družbe Kćeri Božje ljubavi, dobila redovničko odijelo i ime s. M. Richarda. Novicijat je provela dijelom u Pragu, a dijelom skupljajući milodare za novoosnovanu Družbu, koja je širom Austro - Ugarske monarhije otvarala nove samostane.

Kada je u proljeće 1882. godine Majka Franziska Lechner prvi puta pošla u Bosnu pratile su je s. M. Helena i s. M. Richarda. Ova posljednja znala je slovački, a osim toga znala je lijepo saobraćati s ljudima, pa im je služila kao tumač. No, to nije bila laka zadaća. Iako su slovački i hrvatski srodni jezici, ipak razlike su znatne, pa je prevođenje pokatkad bilo mučno i teško. No, s. Richarda je bila snalažljiva i uspijevalo joj se sporazumjeti s ljudima. Važnu ulogu odigrala je upravo kod prvih gradnji u Sarajevu, na Betaniji i u Breškama, jer radnici nisu poznavali njemački jezik. U pravom misijskom duhu s. M. Richarda je doprinosila svojim žrtvama prvim osnivanjima na području Bosne.

U kolovozu 1883. vratila se u Beč u Kuću maticu gdje je položila prve zavjete, a nakon toga ponovno je otišla u Sarajevo i u osnivanje na Breške. Tamo je ostala do završetka gradnje samostana „Emaus“ 1884. godine. Nakon povratka u Sarajevo, bilo joj je povjereno sirotište. Imala je oštar pogled i dobro je poznavala ljudsku narav. Ubrzo je stekla i ugled kod djece, koju je usmjeravala na način da postanu dobri kršćani. Njezino veliko srce nije bilo otvoreno samo za siročad. I djevojke koje su tražile namještenje nalazile su u njem posebno mjesto. Kada ih zbog pomanjkanja prostora nije mogla primiti u dom, nikada ih nije otpravila bez lijepe riječi ohrabrenja ili barem neke pomoći. S. Richarda bi im također pronalazila privremeni smještaj kod svojih znanica i dalje bi se brinula za svaku pojedinu.

Kad su sestre Kćeri Božje ljubavi iz Zavoda sv. Josipa godine 1890. preuzele brigu za kićenje i spremanje novosagrađene stolne crkve tj. katedrale u Sarajevu, zapala je ta dužnost s. M. Richardu, koja je kao sakristanka tamo djelovala sve do 1925. godine. I onda kada je tjelesno slabila i nije više mogla svaki dan ići u katedralu, veliki dio svoga vremena posvećivala je katedrali, popravljajući i obnavljajući crkveno ruho. Prigodom velikih blagdana obilazila bi vrtlare i cvjećarne, moleći cvijeće za crkvu. Nadbiskup Josip Stadler vrlo je cijenio s. M. Richardu i u znak priznanja i zahvalnosti za predano služenje Crkvi pribavio joj je odlikovanje Pape Pija X. Sarajevski župnik ju je, jer mu je uvelike pomagala u poučavanju vjeronauka, često u šali nazivao svojim drugim kapelanom.

Kada je u crkvi Kraljice sv. Krunice u Zavodu sv. Josipa osnovana Marijina kongregacija za građanke, briga za tu udrugu bila je povjerena s. M. Richardi. I ovdje je vrlo ozbiljno prihvatila i vršila tu dužnost, zanimajući se za svaku članicu. Stavljala bi im dobre knjige i časopise na raspolaganje, skupljala bi misne stipendije da pomogne potrebitim svećenicima i nastojala da ljudi sudjeluju u raznim misnim udruženjima. Iako već u poodmaklim godinama i u borbi s različitim bolestima, duh joj uvijek ostao svjež. U siječnju 1927. bivala je sve slabija, a 18. veljače, okružena susestrama preselila se u zagrljaj Oca kojemu je predala čitav svoj život. Pogreb s. Richarde izgledao je kao trijumfalna povorka. Usprkos ledenom zimskom vremenu pratili su je mnogi predstavnici Biskupije, mnogih udruženja, ali samo do gradskoga groblja, jer su se zbog hladnoće morali vratiti. Do groblja Betanija ustrajale su samo članice Marijine kongregacije, gdje je s. M. Richarda položena na svoj posljednji počinak.

Sestru Richardu njezini suvremenici smatrali su kao osobu neponovljivu i vrlo originalna značaja. Njezin energičan duh bio je uvijek obuzet Božjim i crkvenim interesima. Mnogo je surađivala s laicima i u svakoj ih je prilici poticala na ozbiljan vjerski život, na redovito primanje sv. sakramenata, na nedjeljnu misu te im preporučivala dobre knjige. Nije prezala boriti se protiv straha i ravnodušnosti među članicama vlastite zajednice. Gdje je Božja stvar ili pravednost prema siromasima bila u pitanju, znala je i sa uglednim ljudima otvoreno razgovarati. Majka Utemeljiteljica uzela ju je prvu u „misijsku zemlju“, a ona je čitav svoj život ostala vjerna toj „misiji“, dovodeći ljude do punine kršćanskoga života.

s. Gordana Igrec, FDC