Terezija s. Bernadeta Banja rođena je 17. lipnja 1912. u Velikom Grđevcu kod Bjelovara, krštena je sljedećeg dana u župnoj crkvi Duha Svetoga. Njezin otac Josip kao mlad udovac doselio se u Hrvatsku iz Mađarske, iz Kapošvara, sedam kilometara udaljenog od Subotice. Sa svojim sinom Mirkom i majkom Klarom nastanio se u Velikom Grđevcu. Uskoro se ponovno oženio djevojkom Terezom Kovač, čiji su roditelji također mađarski doseljenici.

Josip i Tereza u braku su imali trinaestero djece, od kojih šestero umire u ranom dječjem uzrastu. Terezija je bila dvanaesto dijete. Odgojena je u uzornoj kršćanskoj obitelji, o čemu pripovijeda njezina starija sestra Rozalija, ud. Tomaić: „Mama i tata su bili trećoredci. Jako su se lijepo slagali u braku i nas djecu izveli na pravi put. (…) U kući je tata napravio oltarić. Pred njim smo molili, a znali su i susjedi doći k nama i s nama moliti, posebno u svibnju. Taj molitveni duh tata i mama su prenijeli i na nas djecu.“ Brat Miško spominje da se u selu znalo govoriti „pobožni kao Banja“.

Osim pobožnosti, roditelji su djecu učili radu i marljivosti. Rozalija svjedoči: „Otac je bio poljoprivrednik i remenar. Mama je bila domaćica. Bili su vrlo marljivi i prenijeli su tu marljivost i na nas djecu.“ Tako su molitva i rad već od najmlađih dana obilježili život male Terezije.

Osnovnu školu pohađala je u Velikom Grđevcu, a u slobodno vrijeme rado je pomagala roditeljima u domaćinskim poslovima. Dok bi čuvala perad i stado na obiteljskom pašnjaku, često je s krunicom u ruci tražila neko samotno mjesto za molitvu i čitanje. Unatoč težnji za samoćom, bila je vedra i živahna duha.

U mladenačkoj dobi otkriva roditeljima svoju želju da se posveti Bogu u redovničkom životu. Njezina sestra Rozalija pripovijeda: „Rekla je da je Bog zove i da želi ići tim putem.“ Sjeća se da je govorila: „Volim umrijeti nego ne ostvariti svoj poziv.“ Uz roditeljski blagoslov, sa sedamnaest godina ostavlja svoju obitelj i odlazi u samostan.

U lipnju 1929. primljena je u zajednicu sestara Kćeri Božje ljubavi u Koprivnici, gdje ostaje kao kandidatica nekoliko mjeseci, nakon čega je poslana u Sarajevo u kuću redovničkog odgoja. U kolovozu 1930. ulazi u novicijat i dobiva ime sestra Marija Bernadeta. U njezinoj drugoj godini novicijata za učiteljicu novakinja imenovana je s. Berchmana Leidenix. Ona će novakinju s. Bernadetu uvoditi u ljepotu i veličinu predanja Bogu po svetim zavjetima, tumačeći joj put evanđeoske jednostavnosti i Pravila Družbe.

Dana 15. kolovoza 1932. polaže svoje privremene, a 28. kolovoza 1938. doživotne zavjete. Dva mjeseca nakon prvih zavjeta odlazi na Pale i preuzima rad u kuhinji. To je bio njezin jedini redovnički premještaj.

Već kao kandidatica zapažena je kao poslušna, ozbiljna, pouzdana i vrlo marljiva. Njezina učiteljica u kandidaturi s. Maksimilijana Weisner prisjeća se: „Nikad joj nisam jednu stvar dva puta ponovila. U poslušnosti je bila savjesna i spremna na žrtvu.“ Poslušnost kod nje nije bila stvar naravi nego skupo plaćena ustrajnim radom na sebi. O tome je u izvješću prije njezina ulaska u novicijat zapisano: „Po naravi naginje na ponos, ali mirno prima opomene jer je naučila pobjeđivati samu sebe.“

U svjedočanstvima sestara istaknute su njezine ljudske i kršćanske kvalitete. U njoj vide uzor požrtvovnosti i rada. U svom služenju u kuhinji bila je izrazito strpljiva, pripremala je hranu brižno i s ljubavlju. Sestra Irena Hočevar sažima sve njezine kvalitete u jednu: „Vjerna u malom.“ Druge ističu da je bila zadovoljna sa svime, nikada se nije ni na što tužila. Sestra Vitalija Oletić pripovijeda da joj je često pomagala u kuhinji: „Bila je zbilja dobra sestrica. Ne sjećam se da sam ju ikada vidjela nervoznu ili nestrpljivu. Bila je uvijek sabrana.“

Kako je bila niska rasta, imala je mnogo prigoda za svakodnevno vježbanje u strpljivosti, prihvaćanju sebe i dužnosti koja joj je bila povjerena. Sestra Roza Gavran, njezina sunovakinja, pripovijeda: „Po dužnosti je bila kuharica pa se često služila klupicom da bi mogla nadgledati i promiješati jelo koje se kuhalo. Činila je to vrlo spretno pa ju je bilo simpatično gledati sa strane. Taj nedostatak u rastu ona je herojski prihvatila i, kako je izgledalo, veselo podnosila.“

Sestra Valerija Trgovčević izjavljuje da je bila mala tijelom, ali velika duhom. Ona zaključuje: „Kad skupim sve što o ovoj našoj sestri znam, mogu ovako kratko i jezgrovito reći: tjelesno i duševno skovana Božjom rukom da bude sunčana zraka onima s kojima je, među kojima je i za koje je živjela. Bila je malo srce i žila kucavica one male samostanske zajednice na Palama.“ I ostale sestre potvrđuju isto. Spominju njezinu neumornost i radosnu uslužnost u kuhinjskim poslovima, što je u ono vrijeme – kada je sve bilo na drva, a voda se donosila iz bunara – bilo povezano s mnogim teškoćama i žrtvama. Sestra Beata Tomić kaže: „To je bilo dosta naporno, ali se na njoj nikada nije primijetilo da joj je to teško.“

Sestra Bernadeta je umrla mučeničkom smrću kada je imala 29 godina.

Izvor: s. M. Ozana Krajačić, Drinske mučenice – život i mučeništvo, Zagreb, 2011. str.  15-18.