Na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 2014. godine, molitveno smo obilježili 30. obljetnicu rođenja za nebo s. M. Paule Licul dugogodišnje odgajateljice i poglavarice Družbe Kćeri Božje ljubavi.

Slavica, to joj je krsno ime, Licul rođena je 19. svibnja 1904. u istarskom selu Lupoglavu pod samom Učkom od seoskog učitelja i crkvenog orguljaša Gašpara i majke Marije rođ. Ribarić. Bila je prva od šestero djece uzornih i rodoljubnih roditelja. Nedugo nakon Slavičina rođenja obitelj se preselila u susjedno selo Roč, gdje Slavica završava pučku školu.

Radi temeljitog kršćanskog odgoja i izobrazbe roditelji su svoje kćeri poslali u varaždinski uršulinski samostan u internat. Tu Slavica doživljava milosne trenutke s Gospodinom u prvim duhovnim vježbama koje je vodio o. Bruno Foretić, DI.

Kao petnaestogodišnja djevojčica Slavica vodi svoj dnevnik i zapisuje svoje doživljaje i razmišljanja. Tako bilježi: „Sam Isus stavlja u usta velečasnoga riječi, koje nam on kaže … I ja čuh Isusov glas … molit ću Isusa da nam velečasni otkrije naše duše.“ Iz obilne pismene ostavštine iščitavamo kako je Slavica u to vrijeme intezivno radila na sebi i duhovno rasla. Da su to vidjele i odgojiteljice sestre uršulinke svjedoče njihova pisma upućena Slavici. One su prepoznale duhovnu zrelost mlade djevojke i Božji zahvat u njezinoj duši.

Nakon očeve smrti po posebnoj preporuci Slavica dobiva zaposlenje kao prefekta u izbjegličkom istarskom internatu na Krku. Tu ostaje šest godina i završava treći i četvrti razred građanske škole.

Nakon šestogodišnjega rada na Krku Slavica odlazi u Zagreb i upoznaje se po prvi puta sa sestrama Kćeri Božje ljubavi. Na Učiteljskoj školi kod sestara milosrdnica polazi tečaj za obrazovanje učiteljica u zabavištu i postiže diplomu. Nakon dugog razmišljanja, u zreloj dobi od 26 godina odlučuje se za duhovni stalež. Godine 1930. šalje molbu u Sarajevo u Zavod sv. Josipa i započinje kandidaturu u Družbi Kćeri Božje ljubavi. Uz redovitu formaciju koja se prolazi u kandidaturi Slavica je radila u dječjem vrtiću u Zavodu sv. Josipa sve do ulaska u novicijat 1931. godine. Dobila je i novo ime s. M. Paula.

Na početku novicijata s. Paula donosi konkretne odluke. Želja joj je da svoj duhovni život postavi na zdrave temelje poniznosti. Često je spominjala: „Poniznošću do ljubavi“. Znala je da je temelj svake svetosti u spremnom vršenju volje Božje, zato u novicijatu piše: „Da, volja Božja nada sve!“

Nakon prvih svetih zavjeta s. Paula radi kao odgojiteljica s djevojkama u internatu u Sarajevu u Zavodu sv. Josipa koji je prije pedeset godina utemeljila sama utemeljiteljica, Majka Franziska Lechner. Po njezinom primjeru bila je spremna sve uložiti za odgoj djevojaka: činiti dobro, darivati radost, usrećivati i ukazivati na nagradu u nebu.

Nakon doživotnih zavjeta imenovana je odgojiteljicom kandidatica u Sarajevu, a kasnije i učiteljicom novakinja. Bila su to teška ratna i poratna vremena. Nenametljivo je svoje životno iskustvo prenosila na generacije mladih kojima je bila učiteljica, a kasnije i poglavarica. O s. Pauli kao odgojiteljici i poglavarici postoje mnoga lijepa i pozitivna svjedočanstva.

Nakon II. svjetskog rata 1949. sestre su morale napustiti samostane u Bosni. Sestra Paula s još nekoliko sestara ostaje u Sarajevu. U novim okolnostima, lišene redovničkog odijela, nastoje davati autentično svjedočanstvo svoga posvećenja i redovničkog poslanja. Da bi imale od čega živjeti, morale su se na razne načine zaposliti u građanskim poslovima. U to vrijeme je s. Paula imenovana provincijalnom savjetnicom i kao takva brinula se za sestre koje su bile raspršene po Bosni.

Godine 1954. s. Paula s nostalgijom ostavlja Sarajevo i odlazi u Bitolj u to staro makedonsko kulturno središte, koje svoje kršćanske korijene vuče još iz prvih kršćanskih vremena. Budući da je u novicijatu odlučila vršiti Božju volju, premještaj u Makedoniju prihvaća iz Božje ruke. Bila je kao stvorena za ovaj narod i mjesto, kao i za svoje sestre koje su tek od nedavno radile u bolnici. Kao kućna poglavarica bila je duša i srce zajednice. Posve Božja, a tako bliska ljudima, sva se posvetila Bogu i Božjoj stvari. Posjedovala je izrazito ekumenski duh te je u pravoslavcima gledala Boga i tražila ono što bi bilo zajedničko s nama. Ovo raspoloženje je prenosila i na sestre. Udarila je zdrave temelje istinskog ekumenskog rada u makedonskom narodu. I prije Drugog vatikanskoga sabora s. Paula je bila prava ekumenska djelatnica. Duboko se suživjela s tim narodom, otvorena srca i duše za sve što je dobro i Božje. Svoj ekumenski i misijski rad proširuje i na Kosovo, što će nastaviti njezine sestre do današnjeg dana.

Plodni rad s. Paule u Makedoniji prekinuo je dekret imenovanja provincijalnom glavaricom sa sjedištem u Zagrebu, koji je primila od vrhovne glavarice iz Rima. Provinciju je vodila kroz tri mandata, devet godina, od 1962. do 1971. godine. Sudjelovala je na dva Generalna kapitula. Za vrijeme ove službe razvijala je u sestrama duh Majke Utemeljiteljice, duh siromaštva, jednostavnosti i ljubavi prema siromasima. U njezinoj blizini svaka se osoba osjećala kao dijete uz majku i mudru učiteljicu.

Vrline koje su posebno resile duhovni lik Majke Paule bile su razboritost i umjerenost u zahtjevima i željama. Puno je molila, razmišljala i tražila svjetlo s visina. Bila je poglavarica s velikom životnom mudrosti. Prema raznim problemima u Crkvi i Provinciji trudila se zauzeti pravi stav, davala zrele savjete i zdrava usmjerenja. Iz nje je zračila pobožnost, posebno Srcu Isusovu, te mudrost i ljubav. Bila je sva uronjena u Boga. To se vidjelo po njezinom držanju i nastupima. Surađivala je s hijerarhijom i pratila zbivanja u Crkvi, posebno u to vrijeme održavanja Drugog vatikanskog sabora. Po završetku Sabora nastojala je sa sestrama provoditi u život obnovu koju je zacrtao Sabor. U tom vremenu redovnička zvanja su bila u velikom porastu. Slala je sestre na nekoliko župa. U izboru djelatnosti birala je siromašnija i zapuštenija mjesta, nije hlepila za gradskim župama.

Iza devet godina teške službe provincijalne glavarice, u prosincu 1971., Majka Paula se nakon dvadesetak godina ponovno vraća u Sarajevo u zajednicu sv. Josipa za kućnu poglavaricu. Oznaka duhovnoga profila sarajevske zajednice bilo je veliko povjerenje sestara prema Majci Pauli, ali isto tako povjerenje među samim sestrama. U tri mandata, tj. kroz devet godina službe kućne predstojnice, ostavila je neizbrisiv trag dobrote, vedrine i pouzdanja u Božju providnost među sestrama, svećenicima i ostalim ljudima. Bez nestrpljivosti, nervoze ili užurbanosti, uvijek pristupačna i smirena. Ulijevala je mir i hrabrost onima koji bi joj dolazili uzbuđeni i ojađeni. Svi su je zvali „Majka Paula“, a posebno siromasi. Njezin svetački lik temeljio se na vjernom meditiranju Božje Riječi i osobe Isusa Krista. Gajila je posebnu ljubav prema misijama. Njezinom zaslugom sestre Kćeri Božje ljubavi u to su vrijeme preuzele rad u Misijskoj središnjici - Radosnoj vijesti – u Sarajevu pomažući direktno i indirektno naše misionare.

Nakon devetogodišnjeg boravka u Sarajevu odlukom poglavara Majka Paula odlazi u samostan sv. Josipa u Granešinu da s ostalim starijim i bolesnim sestrama proživi svoje posljednje razdoblje života. Vidjelo se da je narušena zdravlja, ali puna životne vedrine i strpljivosti. Bila je svjesna da u sebi nosi tešku bolest ali je mirno i pripravno išla u susret svome dobrome Ocu. Kako je svetački živjela, tako se svetački i mirno preselila u lijepu vječnost na blagdan svetoga Ivana Krstitelja 1984.

Po broju prisutnih na sprovodu vidjelo se da je mnoge mnogo zadužila. Svoju zahvalnost su posebno izrazile i sestre Kćeri Božje ljubavi kojih je bilo preko stotinu. A sve što je tijekom sprovoda na groblju u Granešini izrečeno, tek je bilo malo i suviše djelomično priznanje za veliko evanđeosko svjedočenje ove uzorne i svete redovnice. Sestre Kćeri Božje ljubavi imaju u Majci Pauli veliki uzor i nadahnuće, kako ostvariti osobno posvećenje i živjeti karizmu u ovom našem vremenu, a u njoj imaju i moćnu zagovornicu na nebu.

s. M. Sniježna Stjepandić, FDC