»Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.«
(Mk 16,15) 

Povijest dolaska sestara u Ugandu

Družba je donijela odluku da otvori kuću u Africi 1994. godine, tijekom proslave stote obljetnice smrti Majke Franziske Lechner, Utemeljiteljice Družbe. Ona je u svoje vrijeme dala sve od sebe da utemelji misiju u Bosni i Hercegovini 1882. godine. U naše dane Božja je providnost osigurala mjesto na Afričkom kontinentu. Ona ga je prva željela.

U kolovozu 1997. pristigao je poziv iz Ugande da se ustanovi zajednica u Rushooki (Ntungamo, Nadbiskupija Mbarara), potpisan od strane župnika fra Ivice Perića, franjevca, rođenog u Bosni i Hercegovini. Prije toga u Tuzli se susreo s generalnom poglavaricom, s. Nicolinom Hendges. Poziv je bio popraćen preporukom mjesnog biskupa.

Sam je poziv privukao osobitu pozornost generalne uprave, smještene u Rimu, budući da se zamisao rodila u tom gradu i budući da je poziv potpisao netko iz Bosne i Hercegovine. To je uvelike pridonijelo donošenju konačne odluke.

Koncem 1997. generalna poglavarica, s. Nicolina Hendges i s. M. Aquila Vieira de Lucena otputovale su u Ugandu kako bi izvidjele imenovani lokalitet i dobile nekakvu sliku o realnosti misionarskog zahtjeva: "Osnovna zdravstvena skrb i osnovno obrazovanje žena i djece". Po povratku u Italiju odluka je potvrđena i predstavljena čitavoj Družbi tražeći dobrovoljke te Plenarnom vijeću Družbe u travnju 1998., održanom u Brazilu, kako bi se pridobila neophodna potpora u svakom smislu riječi.

Prvih je pet sestara – Alaide Mior, Ancilla Hett, Angelica Chyla, Magna Lira Rodriguez i Vedrana Ljubić – iz Generalata 1. listopada 1998. poslao biskup Zago, tajnik Kongregacije za evangelizaciju u prisutnosti Generalne uprave, provincijalki dotičnih sestara, brojnih sestara i drugih.

Iz Italije su u pratnji s. Aquile krenule 6., a u Ugandu su stigle 7. listopada. Nakon dva tjedna u gradu Mbarari kod klarisa, grupa misionarki prešla je u Rushooku 23. listopada. Službeno ustanovljenje Zajednice zbilo se 25. listopada, a predsjedao mu je mjesni biskup Paul Bakyenga. Pored mnogih drugih redovnika, običnih ljudi i svećenika, nazočna je bila Generalna poglavarica s dvjema vijećnicama, s. M. Aquilom Vieira de Lucena i s. M. Albetom Ibersperger.

Prve godine sestre su živjele u iznajmljenoj kući u selu, a nakon godinu dana njihova je kuća bila spremna i blagoslovljena od strane mjesnog biskupa. Iz Italije su tom prigodom došle s. Nicolina Hendges i s. Caroline Bachmann.

Prva tri mjeseca sestre su pokušavale pronaći zajednički jezik, upoznati župu i za njih potpuno novu i nepoznatu situaciju. Također su dale sve od sebe da doznaju što su glavne potrebe ljudi i odrede prioritete. Uz pomoć franjevaca, sistematski malo po malo, uspjele su započeti osnovno djelovanje na području zdravstvene skrbi – pomoću dispanzera, i temeljnog obrazovanja – pomoću škole domaćinstva za žene, razvijajući tako nove sposobnosti u ljudima koji za to nikad prije nisu imali mogućnost. Nakon jedanaest godina čovjek može vidjeti koliko je njihova prisutnost u nadbiskupiji i predanost najsiromašnijima privukla Božji blagoslov na ljude u Rushooki i okolici.

Od prve godine mlade su se djevojke pridruživale sestrama i započinjale osnovnu redovničku formaciju. Tako se pojavila potreba za uspostavom novicijata, koji je izgrađen u Kagandu, u Mbarari, na čemu je osobno radila generalna poglavarica s. Lucyna Mroczek zaduživši s. Marlene Teresinha Webler, mjesnu poglavaricu u Rushooki i ravnateljicu dispanzera, da se brine za planiranu izgradnju. Druga je zajednica tako ustanovljena 1. studenog 2007. i oformljena od strane s. Vedrane Ljubić, mjesne poglavarice, s. Bogdane Markić, s. Aquile Vieira de Lucena, prve magistre novakinja. Ona se u Brazil vratila 19. veljače 2010. Dvije novozavjetovane sestre uključene su u tu Zajednicu. Do današnjega dana u Kagandu nema struje, ali sestre su sretne i poprilično im dobro ide.

Hvalimo Gospodina za sve dobro što se događa u Rushooki i Kagandu otkako su tu prisutne Kćeri Božje Ljubavi. Hvala fra Ivici Periću koji se usudio pozvati ih da dođu u Ugandu, kao i nadbiskupu koji je njegovu inicijativu preporučio i obje zajednice iznimno cijeni.