Godinama je naša s. Jeronima Juroš pomagala ljudima gdje god je mogla, po selima i gradovima, bez razlike. Isto tako godinama je posredovala preko dobročinitelja iz Njemačke kako bi pružili pomoć dobrim đacima, posebno djevojkama koji nisu bile u mogućnosti nastaviti studij, pogotovo one koje su morale studirati u drugim gradovima. Njezina djelatnost i pomoć najpotrebnijima je bila upravo po evanđelju koje kaže neka ne zna ljevica što čini desnica (usp. Mt 6,3).

Prilikom slavlja 25. godišnjice humanitarne organizacije „Junge Leute helfen" s. Jeronima je pratila na tu obljetnicu studnete iz Albanije kojima pomaže. Čak i studenti nisu znali za koga sve posreduje naša s. Jeronima. Ovog puta ćemo imati priliku pročitati izvještaj preko jednog pisma koje su pisale dvije sestre iz Sanxhaka (Sanđak). 

U nastavku pročitajte izvještaj i dojmove sudionica putovanja.

Putovanje u Njemačku!

2. studenog 2016. grupa od 8 studenata u kojoj sam i ja zajedno sa s. Jeronimom, koja skoro 25 godina neumorno i predano djeluje u Albaniji, pošli smo na putovanje za Njemačku. Razlog ovog putovanja je bilo slavlje 25. godišnjice humanitarne organizacije ”Junge Leute helfen”, organizacije koja pomaže i nama za naše školovanje.

Sve je bilo dobro organizirano. Krenuli smo u 5 h ujutro iz crkve sv. Mihovila, Laç. U Crnoj Gori smo imali mali odmor. Kratki odmori su bili česti, tako da nitko od nas ne bude umoran. Kasno popodne smo stigli u Hrvatsku, u Zagreb. Tu smo prespavali u Duhovnom centru naših sestara Kćeri Božje ljubavi u Granešini, gdje su nas sestre jako lijepo dočekale.

Našu grupu sačinjavalo je osam osoba, sedam djevojaka: Andonia, Klodiana, Ornela, Xhuljana, Kristjana, Marjeta, Pranvera i jedan dečko: Romario. Te noći rasporedili smo se po sobama i nakon večere napravili smo raspored sutrašnjeg dana. Krenuli smo u 8 h ujutro, nakon što smo sudjelovali na sv. misi u 7 sati. Svi smo bili radosni. Sjećam se da nijedna od nas nije previše govorila, jer još nismo mogle vjerovati da smo samo nekoliko sati udaljeni od Njemačke, budući da je većina nas prvi puta prešla granicu Albanije. Oko 17 sati stigli smo u Njemačku, u Obing. Obitelj gospodina Huberta širokogrundo nas je dočekala u njihovoj kući. Svi smo bili iznenađeni nakon što su se predstavili.

Upoznali su nas s programom koji su organizirali za nas. Vrlo brzo smo stigli u kuću gdje ćemo se smjestiti. Upoznali smo se s mladim ljudima. S ljudima s kojima ćemo provesti osam dana. Nakon što smo završili večeru, smijestili smo se u sobama gdje ćemo spavati. Sutradan ujutro pošli smo u pravcu otoka: “women land” and “man land”. To je bilo najljepše mjesto koje smo vidjeli. Jezero smo obišli brodom s jedne i s druge strane. Prisutni su bili i direktori Caritasa s Kosova, Crne Gore, Hrvatske i drugi. Gospodin Hubert i cijela njegova obitelj, Katia, Martin 1 i Martin 2, Franceska, Roger, Andrea, Stefanie, Sara, Teresa i mnogo drugih mladih ljudi. Navečer nakon sv. mise bilo je posebno druženje. Svi su bili pozvani. Tamo je svatko od nas iz grupe iz Albanije trebao predstaviti sebe na engleskom jeziku, prikazati tešku situaciju u Albaniji.  Kasnije se tamo nastavilo prikazivati druge situacije gdje ova humanitarna organizacija pomaže. Također se govorilo o pomoći i doprinosu koje oni pružaju tijekom cijele godine. Organizacija pomaže na mjestima gdje čovjek nema pravo govora, a još manje mogućnost promjene životnoga stanja. Oni su ruka pomoćnica za kojom svaki čovjek ima potrebu u raznim vremenima.

Posjetili smo sveta mjeta u Njemačkoj, mnogo crkava i katedrala koje posjećuju građani tog mjesta. To su sveta mjesta, jako lijepa. Svi smo se oduševili  njihovom ljepotom. Jedna od njih, koju ne mogu ne spomenuti, bila je crkva koja, osim čuda po kojima je poznata, na svojim zidovima ima slike djece. Razlog je jednostavan. Obitelji koje su imale problema s rađanjem djece u toj crkvi su molile i čuda su se događala. Jedno od čuda je i najstarije dijete gospodina Huberta, Rupert, nakon kojega je došlo još troje djece, Maksimilian, Marija i Ivan.

Onu večer nakon sv. mise bilo je ono što smo očekivali. Susret s 300 mladih ljudi koji su čekali  da mi progovorimo. Sve je išlo dobro, svi smo predstavili sami sebe i situaciju u Albaniji. Sutradan smo putovali prema Austriji, prema Salzburgu. Padao je snijeg i u isto vrijeme sve je bilo tako lijepo i veliko. Okruženi fantastičnim ljudima, na jednom divnom mjestu s predivnim vremenom. Osjećali smo se kao jedna obitelj među tuđim ljudima u jednoj državi koju smo prvi puta posjetili. Kada smo krenuli za Hrvatsku, za Zagreb gdje smo spavali, bio je ponedjeljak.

Bila sam jako sretna i jako bih željela da jednog dana ja budem ona koja pomaže buduće generacije te da imam jednu obitelj blagoslovljenu kao obitelj gospodina Huberta. Želim izabrati način života koji oni imaju: imati srce toliko veliko da novac koji ću zaraditi podijelim ne samo s mojom obitelji, nego i s djecom koja su u potrebi po cijelom svijetu, gdje god mogu pomoći. Zaista sam se osjećala kao da sam najblagoslovljenija osoba na svijetu. Nikad se neću prestati sjećati i neću prestati voljeti našu dragu sestru Jeronimu. Bog neka je blagoslovi zauvijek, nju i takve ljude kao što je ona, koja je posredovala i dala ovu mogućnost.

Nastavili smo put za Albaniju. To je bilo mirno putovanje, i ostali su nam lijepi osjećaji, bili smo puni sjećanja na nezaboravni doživljaj. S ovim osjećajima i s lijepim sjećanjima, naša srca ne mogu biti radosna bez posebne i velike zahvalnosti najprije prema Bogu, onda svima koji su nam omogućili ovo putovanje. Posebna i srdačna zahvalnost za veliku pomoć za ovo putovanje, posebna zahvalnost za veliku pomoć koju dajete za naš studij. Bog, On koji je prosvjetlio pamet i srce za takva djelovanja, On neka vas ispuni svojim blagoslovom.

Ana i Klodjana Pretashi