Davno sam pročitala kako je Bog toliko velik da mu ni najmanje nije premaleno. Meditirajući Riječ Božju koju čitamo ove nedjelje učinilo mi se da bismo ovoj misli mogli pridodati kako je Bog toliko dobar i milosrdan da za njega ništa nije tragično grešno i izgubljeno.

U prispodobi koju Isus danas iznosi u središtu je pozornosti Kraljevstvo Božje predstavljeno slikom njive. Na toj je njivi prvo posijano dobro sjeme, međutim dok su ljudi spavali posijan je i kukolj koji se naravno nije mogao na vrijeme uočiti. Tek kad je usjev uzrastao, sluge su ga primijetile. Tako je nekako i u našemu životu. U srce nam se neprimjetno uvlače razne misli, predrasude, želje, napasti, ponude. S vremenom, ukoliko nad njima ne bdijemo – zanimljivo i u prispodobi se kaže da je kukolj posijan dok su ljudi spavali – sve te sitne stvari pretvaraju se u nešto veliko, u grijehe, mržnju, ovisnost, natjecanje, osvetu, preljub. U skladu s takvom dinamikom duhovnog života, sveti Bernard je govorio kako ono što se prije nismo usudili dodirnuti postane našom hranom, ono što nam se činilo nepodnošljivim postane nam navikom, ono zbog čega bi nas savjest prije opterećivala sada nam je lak i ugodan teret. Tako, malo pomalo, dolazimo do tvrdoće srca i neosjetljivosti. Nastavlja dalje sveti Bernard: a ako me pitaš što je to tvrdoća srca znači da je već posjeduješ.

Sluge iz prispodobe prestravljene takvim razvojem događaja žurno odlaze gospodaru sa željom da odmah iščupaju kukolj. Koliko smo samo puta i mi, zamijetivši neka od maločas navedenih zastranjenja, poželjeli odmah stvari uzeti u svoje ruke, promijeniti na silu i preko noći sebe i one oko nas. No, ako pažljivo čitamo prispodobu dalje, vidimo da Bog to ne očekuje od nas, jer na kraju krajeva zna da ne možemo. Gospodar u prispodobi, brinući se kako ne bi i pšenica bila iščupana s preuranjenim čupanjem kukolja, poziva na strpljivost: „Pustite nek oboje raste do žetve“. Bog to čini zato jer nas ne poistovjećuje s našim grijesima, slabostima, sklonostima. Mi za njega nismo naši grijesi, izdaje, lutanja. Mi smo njegovi sinovi i kćeri u kojima je zasijao svoje sjeme bez ikakve kalkulacije, bez obzira na to kakvo smo tlo.
Prošle nedjelje ustvari čuli smo u jednoj drugoj prispodobi kako Bog sije u različito tlo: uz put, na kamenito tlo, u trnje, u dobru zemlju. Svatko od nas različita je kombinacija ovih tla. U svakome od nas ima svega. Ipak, utješno je što u Božjim rukama nema lošeg materijala i tla. Uvjet je naravno da su u njegovim rukama. Današnje prvo čitanje otkriva nam kako se Bog odnosi prema nama: „Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama velikom pažnjom jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci. A takvim si djelima poučio da pravednik ima biti čovječan“. Blagost i pažnja moć su našega Boga. Upućen nam je poziv biti poput njega – u tome se krije istinska čovječnost. Smisao našega života nije biti heroji, samootkupitelji, bezgrešni. Smisao je dopustiti Bogu da nas njegova ljubav nastani, da nas njegovo milosrđe dirne, da nas njegova strpljivost izliječi, da nas njegova milost preobrazi. Ni oproštenje ni ljubav ni novi život ne možemo negdje iz sebe izvući kao da bi u nama bio njihov izvor. Potvrđuje to današnje prvo čitanje kada kaže: „podario si sinovima svojim dobru nadu jer daješ pokajanje za grijehe“. Bog nam daje pokajanje, Bog iskorjenjuje kukolj. Molimo za hrabrost i poniznost kako bismo mu dopustili da nas još za života pobijedi, da nas pobijedi prije žetve života kada će se kukolj spaliti, a pšenica spremiti u Njegovu žitnicu.

Razmišljanje uz 16. nedjelju kroz godinu (Mt 13,24-43)