Iziđe sijač sijati.
Isus sjedeći uz more, a kad se mnoštvo okupilo u lađi, priča prispodobu o sijaču i sjemenju koje pada uz put, na kamen, u trnje, i napokon, koje pada u dobru zemlju. To sjeme dalo je rod. I završava riječima: Tko ima uši, neka čuje. Svi su oni čuli. Poneki su možda razumjeli to o tijeku sjetve i da ne rodi svako zrno, a neki, budući da su bili uz more, gdje su se većinom bavili ribarstvom, vjerojatno nisu razumjeli ni sam proces sjetve i rađanja. Mi danas sve to podrazumijevamo, jer ako tko i nije vidio proces sjetve u živo, ako nikada u životu sam nije ništa posijao, ima mnogo izvora gdje može pročitati o tome ili vidjeti sam proces. To su tek neki razlozi zašto je ova prispodoba o sijaču mogla ostati neshvaćena.

U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju.
Učenici nakon ispričane prispodobe pitaju Isusa zašto govori mnoštvu u prispodobama. Isusov odgovor na prvu je neshvatljiv. On kaže: „U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju.“ Mi bismo rekli da ljudi ne razumiju jer im se govori u prispodobama, a Isus kaže obratno. Govori im u prispodobama jer gledajući ne vide, a slušajući ne čuju i ne razumiju. Zašto? Ovo nije prvi Isusov govor, ovo nije prva riječ koju je uputio ljudima, ovo nije prvi put da se okupilo mnoštvo oko njega i da ga je pratilo u stopu. Ovo nije prvi put da im Isus govori. Sjetimo se samo Govora na gori koji je životna uputa kako treba živjeti Isusov učenik. Sve izravno, bez prispodoba. A samo poneki su pošli za njim cijelim srcem, samo poneki su prepoznali važnost Isusovog poziva, samo su neki imali uši i čuli ono što im se govori. Mnoštvo je bilo očarano Isusom, išli su za njim, slušali ga, ali nisu shvatili veličinu njegovog poziva. To je isto mnoštvo navijalo da se razapne.  Oni nisu svoje srce obratili Isusu. A bez obraćenja srca nema ni razumijevanja Isusovih riječi, nema istinskog učenika, nema istinskog uroda.

A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju.
A ima i onih koji su, premda nisu sve čuli, vidjeli, razumjeli, pošli za Isusom, slijedili ga na putu, ali slijedili ga srcem. Njihovo je srce bilo spremno za promjenu. Oni su u Isusu prepoznali Gospodina, Mesiju. On za njih nije bio samo senzacija, On je za njih bio Učitelj. On im je dao smisao životu i radu, toliko da su sve ostavili i pošli za njim. I doista, onima koji već imaju, koji su uvidjeli da je Isus Gospodin, njima će se još dati. Njima Isus tumači prispodobu o sijaču i mi shvaćamo da je cijelo vrijeme govorio o sebi i tome mnoštvu koje je izišlo da ga sluša. Ali mi shvaćamo da govori i o sebi i o nama, mnoštvu koje ga danas sluša. Njegova riječ i danas pada uz put, i biva samo odnesena kao da nije ni poslušana. Pada i na tlo kamenito pa kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokolebamo. Pada u trnje gdje vremenita briga i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. I napokon pada i u dobru zemlju, iz koje će onda donijeti plod.

I danas je važno otvoriti svoje srce i srcem poslušati ono što nam Isus govori. Odgovoriti na njegov poziv ljubavi, donijeti rod mira i radosti ovome svijetu svojim svetim životom, pa ćemo zajedno s apostolima slušati: „A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.“

Razmišljanje uz evanđelje 15. nedjelje kroz godinu (Mt 13, 1-23); god. A