Pustinja – riječ čije značenje nije jednostavno odrediti, riječ koja u nama izaziva pomiješane osjećaje.Tko bi želio otići u pustinju i doživjeti neugodna iskustva koja su vezana uz ovo mjesto? Glad, žeđ, stalna izloženost raznim vremenskim utjecajima, nemogućnost nalaženja zaklona, možda blijedi tragovi koji ne vode nikamo, izgubljenost, pa čak i smrt koja vreba na svakom koraku.

A smrt je nešto čega se čovjek prirodno silno boji jer napušta svijet koji je poznavao, svijet u kojemu sigurno nije bilo sve savršeno, ali ipak svijet na koji se navikao, svijet u kojemu ga malo stvari može još iznenaditi. Nakon smrti slijedi nešto novo što još nije iskusio i čemu se može samo nadati i vjerovati. I koliko god vjeruje da iza smrti slijedi nešto bolje i ljepše pomisao na prijelaz ga plaši.

Ovo iskustvo mogli bismo u duhovnom smislu preslikati na mnoge trenutke našega života u kojima smo se našli pred novim izazovima, u kojima je trebalo napustiti staro da bismo doživjeli novo u svoj punini i ljepoti. Druga nedjelja došašća poziva nas na spremnost prijelaska, a upravo je pustinja mjesto istinskog prijelaza. Ne zato da pobjegnemo od svijeta, bližnjih, već da shvatimo tko smo i kome dugujemo sve što imamo. Nažalost čovjek u svojoj bahatosti, sebičnosti, uhodanosti u staro teško iskreno odgovara na ta pitanja. Upravo zato mu je potrebna pustinja. Pustinja koja nije kazna, već pustinja koja postaje mjesto susreta i slušanja Boga. Zato i čitamo u današnjem evanđelju: dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. Pustinja je mjesto u kojem Bog progovara našemu srcu i koje nam otkriva smisao i ljepotu života, mjesto koje nas vraća našem Izvoru.

Svoj Izvor i smisao života otkrio je Ivan u pustinji (pritom nemojmo zaboraviti na njegovo začeće od Boga darovano roditeljima u poodmakloj dobi) i zahvalno mu odgovorio obilazeći svu okolicu jordansku i propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha. Znamo da obraćenje znači napustiti različite krivine i hrapavosti. Izabrani narod prošao je pustinjom da bi očistio svoje nevjerno srce. Uz to nitko od onih koji su krenuli na put nije ušao u Obećanu zemlju. Trebalo je pred vratima nove zemlje ostaviti sve ono što priječi istinsku radost slobode. I ovo je slika korjenitog čišćenja i prijelaza koji se događa u pustinji: poravnavanje staza, izravnavanje krivih putova, liječenje vlastite sebičnosti. Tek nakon toga moguće je krenuti prema Obećanoj zemlji.

Nakon ovog prijelaza koji je Ivan učinio i na koji smo svi pozvani čeka nas i drugi korak – „ivanovski“ - odgovoriti na riječ Božju koja nas je hrabrila i hranila u pustinji:

- dati Bogu svoj glas da On progovori svakom čovjeku,

- dati Bogu svoje ruke da On zagrli usamljene i tužne,

- dati Bogu svoje oči da On vrati sjaj očima koje su ga izgubile,

- dati Bogu svoje uši da On čuje zaplakane i očajne,

- dati Bogu svoje srce da On ogrije i iscijeli razočarane,

- dati Bogu svoj život da On pronađe izgubljene.

Pozvani smo prijeći pustinju i učiniti taj korak od sebe k Bogu. Pozvani smo zapravo dati Bogu sve jer je sve što imamo njegovo. Samo tako će i naše tijelo vidjeti spasenje Božje.

s. Vinka Marović, FDC

(Meditacija uz Drugu nedjelju došašća, 6. prosinac 2015., god. C)