Ovih dana često sam razmišljala kako su izvješća evanđelista o Isusovu uskrsnuću i njegovu ukazivanju ženama i učenicima jako slična, a opet različita. I svako je specifično na svoj način. Meni osobno je najdraže o ukazanju učenicima na putu u Emaus. Ono se događa na putu kojim hode dvojica učenika. Taj put vodi iz Jeruzalema, koji napuštaju, prema mjestu Emaus.

Učenici putem razgovaraju o svemu što se dogodilo. U Jeruzalemu su doživjeli smrt svoga Učitelja. Ta je smrt i okrutnost kojom je realizirana slomila u njima svaku nadu. Zbog toga su bili potreseni, zbunjeni i snuždeni. Srca im je ispunila neopisiva tuga. Porušila je njihove planove, slomila njihova očekivanja. Zato su i odlučili maknuti se od mjesta u kojem se sve to dogodilo. 

Dok putem prepričavaju događaje iznenada dobivaju suputnika. Onaj koji je bio tema njihovog razgovora postaje sudionik tog istog razgovora, ali im odmah ne otkriva svoj identitet. Njihovu zabrinutost i snuždenost prekida pitanjem: »Što to putem pretresate među sobom?« Pretresaju ono što im se urezalo u srca. Čude se njegovu pitanju jer ono što se dogodilo u Jeruzalemu je njima bilo toliko važno i blisko, štoviše, traumatično da ne mogu vjerovati da netko ne zna »što se u njemu dogodilo ovih dana«. I onda su mu redom sve ispričali. Na direktno upućeno pitanje oni odgovaraju vrlo iskreno. Čak priznaju i svoja neispunjena očekivanja. Zbijena su u tako ljudsku izjavu: »A mi se nadasmo…«

»Stranac« skreće njihove misli i poglede na Pisma. Blago ih kori zbog njihove nevjere, ali ih istodobno ohrabruje. Sve što im je tumačio oni su upijali. Njegove su riječi dotaknule njihova srca. Premda su im srca u tome trenutku bila „spora za vjeru“, ipak nisu bila posve zatvorena. Ta „otvorena srca“ koja primaju i upijaju riječi stranca „otvaraju njihovu kuću“. Njegov govor je toliko zapalio njihova srca da mu nisu dopustili da ih napusti. Žele da ostane s njima. »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« Ovo treba biti moja/tvoja/naša svakodnevna molitva. Koliko nam je danas potrebna njegova prisutnost u našem svijetu, obiteljima, kućama, samostanima, crkvenim zajednicama? On želi biti s nama. On se svakome od nas pridružuje na životnome putu. Ulazi i ostaje tamo gdje ga ljudi žele. Ne nameće se. Ne prisiljava. Jesmo li svjesni da bez njega ne možemo ništa?

»Stranac« udovoljava njihovoj molbi. Ulazi u kuću i ostaje s njima. Postaje njihov domaćin jer za stolom čini ono što inače čini domaćin kuće: »uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše«. Ove geste čini pred njihovim očima. Način na koji to čini budi njihova sjećanja. Prije nego su im se otvorile oči bilo je „zapaljeno“ njihovo srce. Njihova srca spora za vjeru su preobražena, putem su počela „gorjeti“. Njihove oči spuštene na putu prema Emausu postaju „otvorene“ gestom zajedničkog blagovanja te njihov pogled usmjeravaju prema Jeruzalemu, prema zajednici od koje su se poduzetim hodom udaljili.

Otvoreno srce otvara vrata svoje kuće, a otvorenost u kući otvara oči za prepoznavanje dara zajedništva oko stola. Što naše srce više gori za njim i što su naše oči više uprte u njega, to smo sposobniji prepoznati njegovu prisutnost i djelovanje u svome životu. „Promijenjeno srce“ omogućuje „novi pogled“ na situaciju koja se činila beznadnom.

Gospodine, daj mi novo srce zapaljeno tvojom prisutnošću iz kojega ću češće uputiti molbu: »Ostani sa mnom…“ Znam da želiš biti s nama. Zato te molim probudi u nama, često „snuždenima“ i nevjernima, želju za zajedništvom s tobom i drugima. Probudi našu ohladnjelu ljubav. Budi s nama svaki dan i čas. Ostani s nama… Zauvijek.

Razmišljanje uz evanđelje III. vazmene nedjelje (Lk 24,13-35)