U Isusovom govoru mnoštvu danas prepoznajemo dvije snažne slike kojima im daje naslutiti nenasilnu snagu (noću i danju sjeme klija i raste), postupnost (najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu), besplatnost (čovjek sam ne zna kako, zemlja sama od sebe donosi plod), toplinu i sigurnost (pod sjenom se njegovom gnijezde ptice nebeske) otajstvenog Božjeg kraljevstva i čovjekovu ulogu koja nije ni uzročna ni presudna, ali na koju Bog ipak računa (čovjek baci sjeme u zemlju; a čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve).

Slika kraljevstva Božjega koje klija i raste uz čovjekov trud, ali neovisno o njegovom znanju uči nas da je ono najljepše što u životu imamo besplatan, čisti Božji dar. Molitveni odnos s Bogom, obitelj, skladan brak, pravo prijateljstvo, novi život zahtijevaju od čovjeka i strpljivost i trud, pa ipak radošću kojom ove stvarnosti obasjavaju naše živote ne možemo ovladati, zapovijedati, trgovati.

Slika kraljevstva Božjega koje se razvija iz gorušičinog zrna, zrna manjega od svega sjemenja na zemlji uči nas da je potrebno prihvatiti dugačak put do cilja te neuglednost i nelogičnost skromnih početaka. Očekivati spasenje od djeteta rođenoga u štali, rođenog u Betlehemu, a ne u Jeruzalemu, očekivati spasenje od nekoga tko s razbojnicima umire na križu po svim ljudskim kritrijima Isusovih i mnogih naših suvremenika izgleda nemoguće ili čak smiješno. Zapravo, logika ovoga svijeta, kojom se polako dopuštamo zahvatiti je upravo obrnuta od logike bilo skromnih početaka bilo neuglednih životnih trenutaka: pristati na posao koji donosi brzu zaradu, tražiti samo onaj posao koji donosi dobru zaradu, pokazati se u najboljem svjetlu (tko na društvenim mrežama objavljuje svoje neuspjehe?), biti viđen, biti među uglednima i moćnima (tko to od nas ne koristi priliku objaviti fotografiju s onima koji u društvu ili Crkvi nešto znače?).

Prispodoba o kraljevstvu Božjem kriterij je tako za sve naše želje, razmišljanja i djelovanja. Onoliko koliko u svakodnevnom životu živimo ljepotu besplatnosti, težinu neizvjesnosti, strpljivost u nemoći, neuglednost skromnih početaka i trenutaka toliko smo se dali zahvatiti Božjim kraljevstvom. Odbijati takve trenutke znači odbiti put koji vodi do Božjih obećanja. Kako se kupati u njegovoj ljubavi, a ne proći putem kojim nas poziva i kojim je sam prošao? I premda nije lako, onima koji žele Otac priča i danas po Sinu i to onoliko koliko mogu slušati, i onima koji su njegovi Duh daje razumjeti. Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Razmišljanje uz Evanđelje XI. nedjelje kroz godinu (Mk 4, 26-34), god. B