VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC

    Tko je ta žena, Veronika?

Odakle se samo stvorila, po sebi beznačajna i krhka, a po učinjenoj gesti velika žena? Mnogi su mislili: „Ionako je već sav izranjen, krvav; obrisati jednu mrlju krvi i znoja - što je to u ovoj strašnoj vrevi, prašini i metežu? Ionako će opet za koji čas biti isto!“

Ona je tiho i ponizno sve promatrala svojim brižnim okom.

U prašini i gužvi, ispod krvavih mrlja uspjela je vidjeti jedno lice puno blagosti i osjećajne ljubavi. Nije mogla odoljeti pozivu koji je dolazio iz srca koje kuca poput njenog, srca koje osjeća poput njenoga, koje ljubi svom svojom snagom. Ne mogu je zaustaviti ni obziri, ni prijetnje, ni moguće osude. To je Veronika. To je žena koja svojim brižnim okom dopire do srca drugih, koja vidi dublje od drugih.

Vidjeti pravo lice drugoga, vidjeti radosno lice, ali i lice koje pati... Ono pravo lice svakoga od nas koje često prekrivamo raznim maskama da drugi ne dopre dublje, u dubinu, do srca koje se očituje preko našega lica.

Obrisati lice drugoga znači vidjeti i prepoznati njegovu tjeskobu i bol. Obrisati lice zanači prepoznati čežnju srca koje vapi za blizinom, za pažnjom... Obrisati lice znači vratiti radost, izmamiti osmijeh, prepoznati zabrinutost, ukloniti žalost, biti tu negdje u prikrajku, nenametljivo, tiho, ali nadasve odvažno i spremno.

Daj mi, Gospodine,
poniznosti i skromnosti,
ali uvijek dovoljno odvažnosti
da u drugima prepoznam
Tvoje lice.

Izvor: Iz života za život - Glasilo Provincije Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi, 2 (99) 2007., str. 51-52.