Cvjetnica se još naziva Nedjelje Muke Gospodnje. Toga dana svake godine obnavljamo spomen na dva događaja iz Gospodinova života. Spominjemo se njegova slavnog ulaska u Jeruzalem i slušamo izvještaj o njegovoj Muci koja se dogodila u istome gradu. Cvjetnica nas uvodi u ozbiljnost dana Velikoga tjedna.

Liturgija Cvjetnice započinje blagoslovom maslinovih ili palminih grančica i ulaznom procesijom kojom obnavljamo sjećanje na Gospodinov slavni ulazak u Jeruzalem kada ga je razdragano mnoštvo pozdravljalo, prostiralo svoje haljine i klicalo: Hosana Davidovu sinu: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Izraelov Kralju: Hosana u visini! (Mt 21,9).

Slušajući u istoj liturgiji izvještaj o Muci uvjeravamo se u promijenjenost mnijenja mase, u prevrtljivost, nestalnost i okrutnost ljudi koja se očitovala u zahtjevu: Smrt zaslužuje! Neka se razapne! (Mt 26,66;27,23) Naime, ljudi su očekivali političkog Mesiju, onoga tko će konačno uzeti moć i vlast u svoje ruke i osloboditi ih od okupatora, a susreli su potpuno drukčijeg, neočekivanog Mesiju, onoga koji ne želi rat, nasilje, sukobe nego naviješta kraljevstvo Božje i nikoga ne isključuje. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ali su njihova srca bila pretvrda da bi to spoznala.

U izvješću Muke prema Mateju (Mt 26,14 – 27,66) mnoštvo starozavjetnih citata želi nam poručiti da je sve što se događalo s Isusom zapravo smjeralo ispunjenu Pisma. Ovaj izvještaj Muke je vrlo živopisan, dramatičan, ali i specificiran, precizan pogotovo u identifikacijama nekih osoba. Matej izričito navodi ime Isusovog izdajice. Kada govori o Judi također spominje da je on Isusa u oba prelomna trenutka, za vrijeme Posljednje večere i kod izdaje, oslovljavao s „Učitelju“. Osim toga Matej navodi i ime tadašnjeg velikog svećenika Kajfe. U ovome izvješću susrećemo se i s trostrukim Petrovim zatajivanjem Isusa što je svojevrstan paradoks. On, Petar, koji ga je prije prepoznao kao Mesiju (usp. Mt 16,16) sada ga se kad Isus očituje da je on Sin Božji, Mesija, odriče, niječe svoju povezanost s njim.

Slušajući nadalje navještaj Muke po Mateju možemo izdvojiti nekoliko situacija koje nas začuđuju, a koje se tiču ponašanja pojedinaca i mase spram Isusa. Zanimljivo je kako su glavari svećenički i starješine radili protiv Isusa, koliko su snage uprli da ga se riješe, da nestane iz njihovih života jer je svojim riječima i djelima, prema njihovome mišljenju, „zavodio narod“. Od samoga su početka tražili kakvo lažno svjedočanstvo da bi ga mogli pogubiti. Nakon što su ga uspjeli na temelju lažnoga svjedočanstva optužiti svezana su ga predali Pilatu. Nisu imali hrabrosti sami do kraja izvršiti ono što su naumili nego su svoju odgovornost prebacili na Pilata da mu on presudi. Pilat je znao da su ga oni predali ne zbog krivice, nego iz zavisti, ali popušta njihovu pritisku jer se boji za budući život i bori za svoj položaj unutar institucija Carstva. Predao je Isusa da se razapne. I mnoštvo ljudi, odnosno svjetina pala je pod utjecaj glavara svećeničkih i starješina. Na njihov nagovor iskali su od Pilata da pusti Barabu, a za Isusa su vikali da ga razapne. No, to nije sve. Kada je Isus razapet izrugivale su ga tri različite skupine: prolaznici, glavari svećenički, pismoznanci i starješine te razbojnici.

Ipak, u trenutku Isusove smrti koja s jedne strane izgleda kao trenutak krajnje okrutnosti, ostavljenosti i ogoljenosti, istovremeno se s druge strane događa radikalna Božja objava, objava Božjega milosrđa vidljiva i opipljiva na Isusovu licu. Isus nam je objavio Presveto Trojstvo, objavio je kakav je Bog u sebi i posvjedočio nam je kakav je prema nama. U tome trenutku bezimeni rimski satnik, ali i oni koji su snjime čuvali Isusa izriču temeljnu ispovijest vjere: Uistinu, Sin Božji bijaše ovaj (Mt 27, 54). Doista, Isusova je smrt spasenjski i kozmički događaj jer nikoga i ništa ne ostavlja ravnodušnim. U trenutku njegove smrti hramska se zavjesa razderla, zemlja se zatresla, a satnik i oni koji su bili s njime prestrašili su se videći što se zbiva.

Isus je doista Kralj, on je Sin Božji, Mesija, on je onaj koji nas svojom ljubavlju otkupljuje od naših bezakonja, lutanja, želja za osvetom pokazujući nam da se nasilje ne pobjeđuje nasiljem, pravda se ne postiže osvetom, pobjeda se ne ostvaruje isključivo snagom vlastite moći i jakosti, on je Kralj koji vlada i koji nas poziva da i mi vladamo ljubavlju, opraštanjem, željom za pomirenjem, traženjem i vršenjem volje Očeve koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spozanja istine (1 Tim 2,4).

Razmišljanje uz evanđelje Muke Gospodnje - Cvjetnica (Mt 26,14 – 27, 66), god. A