O blagdanu nebeske zaštitnice Doma Gospe Lurdske sestre Kćeri Božje ljubavi i štićenice njihova Doma svake su godine pripremale nešto Gospi u čast. Ove je godine dolazak 11. veljače posebno obradovao srca u novoveškoj zajednici jer Dom Gospe Lurdske slavi 80 godina postojanja. I dok nas sestre koje su osnivale Dom prate molitvom iz vječnog zagrljaja Božje ljubavi, mi se okrećemo prema onome što su one učinile, prema početcima osamdesetogodišnjeg djela koje radosno živi i danas.

Časna Majka Kostka Bauer više je puta u to vrijeme izrazila želju da se sjedište Provincije iz Sarajeva prenese u Zagreb. Pozivala je sestre da pronađu odgovarajuću kuću. Već su desetak godina sestre bile prisutne u Zagrebu. Radile su u Domaćinskoj školi kao učiteljice i odgojiteljice te u Domu biskupa Josipa Langa u kojemu im je povjereno vodstvo, ali nisu imale vlastite kuće. S. Slavka Vrsalović zbog toga je molila preč. Kerubina Šegvića da se za sestre zauzme kod nadbiskupa, danas blaženog Alojzija Stepinca, nadajući se da bi im mogao iznajmiti stan u kojoj kući koja pripada crkvenome dobru. Nadbiskup je velikodušno ponudio stan u Vlaškoj 72 i to besplatno. Zbog otvorenja te kuće iz Splita je pozvana s. Lina Tavčar, a u Zagrebu je tada boravila s. Franciska Dušić koja se netom vratila iz Lurda gdje je zagovorom dobre Majke Marije ozdravila od otvorene tuberkuloze pluća. Njih su dvije pošle pogledati ponuđenu kuću, pa su, pozvavši stručnjaka da procijeni, shvatile da nemaju novaca koliko je potrebno za obnovu i prilagodbu prostora. Tražile su dalje. Nakon brojnih pokušaja otišle su preč. Matiji Ivšiću, ravnatelju Svećeničkog doma, i molile da im iznajmi jedan kat u Domu. No, on je imao bolju ideju. Ponudio je sestrama za stanovanje svoju prebendarsku kuriju na Novoj vesi 16, a sestre su bile vrlo zadovoljne ponuđenim. Dogovorena je stanarina od dvije tisuće dinara mjesečno. Sve je pregledala i provincijalna glavarica s. Lujza Reif. Sve joj se svidjelo.

Ipak, na vidiku se stvorila jedna poteškoća. Za stanovanje u prebendarskoj kuriji dozvolu je morao dati Prebendarski zbor. Sestre su žarko molile. Obećale su Gospi Lurdskoj da će ustanova nositi ime Dom Gospe Lurdske, a ne sv. Alojzija kako se najprije htjelo. Dušama u čistilištu obećale su deset sv. Misa ako pomognu. Za dva je dana Prebendarski zbor odobrio privremeno stanovanje u kuriji. Dana 13. rujna 1938. uselile su se s. Lina i s. Franciska u novu kuću noseći sa sobom sliku Gospe Lurdske, koja je prva imala ući u svoj novi Dom, i blagoslovljenu vodu.

Početak je obilježilo krajnje siromaštvo. Prvu su večer sestre imale samo jedan krevet, a kasno su im navečer dva gimnazijalca, Božidar i Perica, donijeli svoje krevete dok se sestre ne snađu. Mnogi su bili dobročinitelji koji su u tim danima pomogli da sestre imaju što jesti. Božja se providnost pobrinula za svoje Kćeri. Prvotna je nakana bila da se u Dom smjeste sestre koje su u Zagrebu boravile zbog studija, ali dok su se sestre počele polako okupljati, ukazala se još jedna potreba. Djevojke studentice trebale su stan i hranu. Sestre su ih primile, ali se od toga brzo odustalo jer su bile preslobodne u vladanju, s prevelikim zahtjevima u hrani, a ni plaćanje nije bilo redovito. Nije se dugo čekalo da se Dom Gospe Lurdske popuni novim stanarima. Sama je Božja providnost pokazala sestrama put kojim im je krenuti kako bi u Domu Gospe Lurdske Božju ljubav činile vidljivom. Počele su im se javljati nezaposlene radnice, a učiteljice na šegrtskim školama molile su ih da prime naučnice koje su živjele u nepodnošljivim materijalnim i moralnim prilikama. A dogodilo se i nešto posebno. U božićnom je vremenu s. Lina navratila u crkvicu Ranjenog Isusa, pa tamo iz jednog kuta začula jecanje. Bila je to hroma mlada djevojka, bez posla, stana i sredstava za život. Dovela ju je u Dom Gospe Lurdske. To je bio poticaj koji je usmjerio daljnji rad sestara – prvenstveno pomagati upravo takvim djevojkama. I uistinu, broj je djevojaka rastao iz dana u dan, a budući da ih je većina bila ili bez jednog ili bez oba roditelja, Dom im je ubrzo postajao kao pravi roditeljski dom. Sestre su im nastojale pružiti siguran kruh u ruke, stoga su ih većinom slale da izuče neki zanat. Učile su s njima, radile, smijale se i plakale. Često su odlazile u posjet kardinalu Stepincu, a i on je njima dolazio kao omiljeni gost. Djevojke su ostajale i nakon završetka školovanja dok si ne bi osigurale potrebno za samostalni život. U Dom su Gospe Lurdske dolazile i na dan vjenčanja da bi s blagoslovom duhovne majke, kao iz roditeljskog doma, pošle u crkvu. Dom je bio toliko pun da su djevojčice nerijetko bile na spavanju ili kod svećenika koji su imali slobodnu sobu ili kod neke od pouzdanih obitelji u susjedstvu. Dugo godina Dom nije imao kućne kapelice jer su se sestre radije toga odrekle, nego da se zbog kapelice kojoj djevojčici uskrati mjesto u Domu. Konačno je 1957. uređena kapelica, a tom je prigodom dr. Franjo Šeper, dugogodšnji duhovnik i vjeroučitelj djevojčica, naglasio da su sestre svojom žrtvom izabrale „graditi kapelice u srcima djevojaka“.

Teški su bili počeci Doma Gospe Lurdske, ali on ponosno stoji i danas. I čuva sjećanja. Sjećanja na one sestre, djevojčice i djevojke koje su kroz ovih 80 godina učile živjeti, raditi i ljubiti, moliti i dijeliti upravo u Domu. Sklopljena su ovdje brojna prijateljstva, održane mnoge priredbe, a i danas nema dana da se iz Doma ne čuje iskren smijeh i radosni glasovi onih koje su od početka bile pod Gospinim pogledom.

Neka draga Gospa Lurdska i dalje bdije nad svojim Domom!

Izvori:
Kućna kronika Doma Gospe Lurdske, 1938–1945./1978.
s. Franciska DUŠIĆ, Kratki prikaz osnutka i rada Doma Gospe Lurdske
s. M. Alojzija CARATAN – s. M. Božena MUTIĆ, Provincija Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi 1882. – 1892.