Plamen koji ne dogorijeva, već 125 godina žari dobrotom i ljubavlju

Majka Franziska Lechner je znala da dragovoljno izabrani put nasljedovanja Isusa jest put prema punini života. Stoga je sa svojim sestrama prihvaćala poteškoće govoreći: „Mi smo kćeri trpeće ljubavi!“
Na nedjelju Muke Gospodnje, Cvjetnicu, 14. travnja 2019. navršava se 125 godina kako je 1894. u Breitenfurtu kraj Beča blaženo preminula službenica Božja Majka Franziska Lechner, utemeljiteljica Družbe Kćeri Božje ljubavi.
Kao što nas obilježavanja naših rođendana potiču na razmišljanje o prijeđenom životnom putu kao i na zahvalnost Tvorcu života i onima po kojima smo primili dar života, tako i rođendan za nebo Majke Franziske potiče njezine duhovne kćeri na zahvalnost Bogu što je po njezinu životu učinio velika djela.

Život u osluškivanju Božje volje

Franziska Lechner, mlada i razborita učiteljica iz Bavarske, koja je znala osluškivati Božje poticaje, puna zanosa za Boga i ljubavi za siromahe, prije 150 godina osnovala je Družbu Kćeri Božje ljubavi. Gospodin ju je na poseban način ugradio u svoje spasiteljsko djelo po Družbi Kćeri Božje ljubavi koja je počela svoj povijesni hod u Beču 21. studenog 1868.
Papa Leon XIII., koji je bio vrlo osjetljiv za socijalna pitanja, potvrdio je Družbu i Konstitucije pohvalivši svrhu Družbe: prosvjetno-socijalno-karitativno djelovanje u duhu karizme, čineći Božju ljubav vidljivom u svijetu.
Sav život i djela Majke utemeljiteljice bili su isprepleteni molitvom i osluškivanjem Božje volje. Svoje duhovno raspoloženje pokazala je i bilješkama iz mladih godina, posebno u 12 životnih načela neka ne bude:

„Nijedno jutro bez srdačne molitve.
Nijedan posao bez dobre nakane.
Nijedno veselje bez zahvalna pogleda Bogu.
Nijedna zabava, a da se ne sjetiš da je Bog svuda prisutan.
Nijedna bol bez Bogu odane strpljivosti.
Nijedna pretrpljena uvrjeda bez praštanja.
Nijedna učinjena pogreška bez kajanja.
Nijedno dobro djelo bez poniznosti.
Nijedna zapažena pogreška bez blagog suda.
Nijednog bijednika, a da mu ne udijeliš milostinju.
Nijednoga patnika, a da ga ne utješiš.
Nijedna večer bez posebnog ispitivanje savjesti.“

Ime Družbe kao smjernica duhovnosti

Načelima koja su u životu i djelovanju vodila Utemeljiteljicu valja dodati i neke karakteristične elemente njezine duhovnosti koji su ugrađeni u temelje Družbe iz kojih se iščitava na kakvim je duhovnim temeljima ta družba nastala, razvijala se i oblikovala.  
Duboko proživljena molitva dovela je Majku Franzisku do bezgraničnog pouzdanja u Božju providnost u svemu što se događalo. Njemu je izručivala sve svoje planove i pothvate.  Govorila je sestrama: „Nedokučivi su putovi Božje Providnosti i neistražive Njegove namisli.“ S tim je nepokolebljivim pouzdanjem išla ususret mnogim poteškoćama i nikad nije klonula.
Kod odabira imena Družbe - Kćeri Božje ljubavi - prepustila se nadahnuću Božje ljubavi. Znala je govoriti sestrama: „Članice Družbe trebaju biti službenice i oruđe neizmjerne Božje ljubavi, i to riječima i djelom ...“ Ime Družbe za nju nije bio samo simbol i program života, nego trajna obveza i osnovna smjernica njezine duhovnosti.

Sve za Boga, siromahe i Družbu

Svoje karizmatsko djelovanje Majka Franziska je izrazila u geslu Družbe: Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu. To su bili i ostali program i obveza cijele Družbe koja se danas prostire na četiri kontinenta: Europa, Sjeverna i Južna Amerika i Afrika.  
Redovnički život dobiva svoj puni smisao tek kad je „čitav, sav za Boga i siromahe“, za što je Majka imala izrazito razvijen osjećaj.
U pravo vrijeme Franziska je prepoznala moralnu bijedu i zapuštenost seoskih djevojaka koje su prisiljene tražiti posao kao radnice i kućne pomoćnice u gradovima. Za takve je osnivala zavode i za njih se duhovno i tjelesno brinula. U tome se pokazala kao žena velika srca, krjeposna i poduzetna, snažne inteligencije i organizacijskih sposobnosti. Iznimno je bila osjetljiva za duše, stoga je pisala sestrama: „Ujedinjenim silama radimo na vlastitom posvećenju, kao i na posvećenju povjerenih nam duša.“ Karizmatsko poslanje sestara Kćeri Božje ljubavi jasno je izraženo u imenu i geslu Družbe.  

Kćeri trpeće ljubavi

Majka utemeljiteljica je sve dublje shvaćala da njezin život, ali i život njezinih kćeri mora imati udjela u otajstvu križa.  
Znala je da dragovoljno izabrani put nasljedovanja Isusa jest put prema punini života. Stoga je sa svojim sestrama prihvaćala poteškoće govoreći: „Mi smo kćeri trpeće ljubavi, stoga se uistinu moramo zalagati da ta ljubav bude prepoznata, priznata i uzvraćena.“
Predlagala je također sestrama male osobne vježbe: „Ako vam se neka žrtva koja zahtijeva poslušnost čini preteška, bacite svoj pogled na svoga raspetoga Zaručnika, Isus će vam doviknuti s križa: iz poslušnosti prema mojem nebeskom Ocu vidiš me ovdje na križu. Da, Sestro! Zaručnica mora postati slična svome Zaručniku, inače mu se ne može svidjeti.“

Posveta Srcu Isusovu

Da bi ustrajala u poteškoćama, posebno je gajila pobožnost prema Srcu Isusovu. Na svetkovinu Srca Isusova 1875. posvetila je sve svoje samostane božanskom Srcu u koje bi polagala svoje brige i potrebe tražeći savjet i utjehu. Bila je uvjerena, ona sestra koja ne bi iskreno štovala Presveto Srce Isusovo, ne bi mogla biti prava Kći Božje ljubavi.
Sestrama je savjetovala da se zatvore u Njegovo Srce „neometane od buke svijeta“ i da razgovaraju s Njim o svemu što im je na srcu. Govorila je: „Božansko Srce Isusovo na poseban će način blagosloviti Kćeri Božje ljubavi… istinski se trudimo biti prave Kćeri Božje ljubavi. Učinimo Srcu Isusovu tu radost.“

Po zagovoru Majke Triput Divne

U svojim nagovorima i Okružnicama davala je sestrama smjernice i upute za duhovni život i poticala ih da u svojim potrebama mole zagovor Majke Triput Divne: „Pomozite mi, dobra djeco, veličati ljubav božanskoga Srca Isusova prema našoj Družbi i moćni zagovor Majke Triput Divne.“ Godine 1881. izabrala je Mariju pod naslovom Majke Triput Divne (Mater ter admirabilis) zaštitnicom cijele Družbe i odredila da blagdan Gospe Snježne 5. kolovoza bude glavni blagdan Družbe, te da sve sestre taj dan mogu dobiti potpuni oprost uz običajne uvjete.

 Uvjeravala je sestre: „Majka, Marija Triput Divna, zasigurno će svakoj rado izmoliti blagoslov svoga božanskog Sina, a Sveti Josip će svakoj našoj kući iskazati svoju zaštitu i očinsku pomoć.“ Za nju je Marijin život bio najdivniji primjer kako se odgovara na Božje zahtjeve. Naslov Majka Triput Divna značio je sažetak svega velikoga i lijepoga, svega divnoga što ljudi kažu o Mariji i što je Marija sama izrazila u svojoj pohvalnoj pjesmi Magnificat. Na zalazu života Majka moli svoje duhovne kćeri: „Još jednom sve potičem da zaista djetinje častite Majku Triput Divnu te prema svojim silama i druge na to potičete.“

Na putu u vječnost

Prigodom srebrenog jubileja Družbe 1893., Utemeljiteljica je s radošću gledala na svoje duhovne kćeri. Obratila im se tada ovim riječima: „Kćeri moje, ja sam izvršila zadaću koju mi je Gospodin namijenio. Moj se život bliži kraju … Kad dođem u nebo, molit ću Boga da naša Družba ostane uvijek siromašna jer je siromaštvo najsigurnija ograda redovničkog života.“

Poslije svečano proslavljenog srebrnog jubileja Družbe zdravstveno joj se stanje naglo pogoršalo, te joj ni najbolji bečki liječnici nisu mogli pomoći. Iscrpljena nadljudskim radom, teškim brigama, napornim i dalekim putovanjima, 14. travnja 1894., u 61. godini života svoj duh predala je u ruke Očeve, nakon što je osnivanje Družbe bilo učvršćeno i od Crkve potvrđeno. Njezin prelazak iz ovoga života u vječni zbio se u subotu, na dan One koju je svim srcem štovala pod nazivom: Majka Triput Divna. Njezino tijelo izmoreno dobrim djelima sada počiva u kripti grobne kapelice koja dominira nad skladno uređenim sestarskim grobljem u Breitenfurtu, kod Beča, gdje se danas vodi biskupijski proces za njezino proglašenje blaženom.  

Neumorni rad

Osnivanje i djelovanje Majke Franziske kao generalne glavarice trajalo je 26 godina, od 1868. do 1894. U tom razmjerno kratkom vremenu osnovala je 27 samostana diljem Europe, među kojima je šest samostana u Bosni i Hercegovini i jedan u Hrvatskoj: Zavod Sv. Josipa i Sv. Augustina te Betanija u Sarajevu, Zavod Kraljice Sv. Krunice i Josipovac u Tuzli, te Emaus u Breškama i Stjepanovac u Legradu. Radila je neumorno i neopisivom revnošću kao da je znala da u malo godina treba mnogo učiniti. Ostavila je više od 600 sestara koje su nastavile djelovati tamo gdje je ona stala, u njezinu duhu i pod njezinom zaštitom sve do danas; čineći dobro, darivajući radost, usrećujući i vodeći u nebo sve koje im Božja providnost stavi na životni put.

Smrt „naše Majke“

Smrt Majke Franziske, iako je to bilo preseljenje u zagrljaj Vječnog Oca, bolno je pogodila, ne samo njezine duhovne kćeri, nego i vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera što se vidi iz njegove pismeno izražene sućuti sestrama u Sarajevu: „Naša je majka umrla. Iskažimo joj suze djetinje ljubavi i zahvalnosti. Kako je časno zaslužila te suze!“ Nadbiskup pokojnicu naziva našom Majkom, dragom Majkom, dobrom Majkom. „Sam Bog je plemenito srce naše drage Majke ispunio bezbrojnim svetim osjećajima i raspalio božanskom ljubavlju.“ I na kraju ističe: „Zato svi želimo na grobu naše dobre Majke svečano obećati: da ćemo s milošću Božjom sve učiniti da se plamen božanske ljubavi u našim srcima nikada ne ugasi, nego da se sve više razgori, da se uvijek zovemo i budemo prave kćeri Božje ljubavi: to je ono što vam za utjehu govori onaj koji i sam za tom dobrom Majkom tuguje i koji ju je stalno kao takovu i poštivao.“

Na misi zadušnici „za dobru pokojnu Majku 17. travnja 1894.“ u Sarajevu nadbiskup opisuje Majku utemeljiteljicu ovako: „Naša je Majka imala mnoge krjeposti, posebno se isticala u pouzdanju u Boga, u ljubavi prema Srcu Isusovu i prema Majci Triput Divnoj, u pobožnosti prema Sv. Josipu, u ljubavi prema svojim kćerima, u strpljivosti; ona se žrtvovala za druge zaboravivši samu sebe; ponizno je podnosila sve udarce koji su obilno padali na nju i na njezine kćeri.“

I na kraju nadbiskup Stadler poziva sestre: „…kod otvorenog groba obećajte da ju nećete nikada osramotiti, da ćete vjerno obdržavati pravila i poglavarice slušati, i u međusobnoj ljubavi kao prave kćeri Božje ljubavi živjeti i stalno paziti da se vatra dvostruke ljubavi nikad ne ugasi, nego da se po dobrim djelima trajno održi u plamenu“, plamenu koji ne dogorijeva, već 125 godina žari dobrotom i ljubavlju!