Dobro nam je poznato da je ovca domaća životinja koja daje vunu, meso i mlijeko. Živi u stadu. Biljojed je koji preživa hranu. I Isus nam danas govori o ovcama, ovcama koje slušaju njegov glas, koje on poznaje, ovce koje idu za njim. Kad govori o svojim ovcama, Isus nema pred očima četveronožne životinje. Isus govori o svojim učenicima, ali ne uzima slučajno sliku ovce. Ovca slušajući glas svoga pastira vraća se na mjesto s kojega ju pastir doziva pa čak i ako je pao mrak. Ovca u pastiru vidi svoga zaštitnika, onoga koji joj želi najbolje i zato ide za njim. A pastir je onaj koji će braniti svoje ovce pred vukovima i tražiti ih kad zalutaju.

Mi smo Isusovi učenici, Isusove ovce, a on je naš pastir. Pokazujemo se njegovima kad slušamo njegov glas, slušamo što nam on govori, idemo kamo nas vodi. Pastir točno zna koja se ovca najčešće izgubi, koja se zapetlja u grmlje, koja se najviše boji strmih prijelaza, a koja vukova. Isus točno zna što volimo, čemu težimo, pa i ono što nam je teško, što nas boli. Isus nas poznaje jako dobro jer mu je stalo, važni smo mu. A naš odgovor na njegovu ljubav je da, kao što ovce idu za glasom svoga pastira, idemo za glasom Isusovim. On nas ne vodi samo na najbolje pašenjake gdje je za nas najbolja hrana od koje ćemo imati najbolju vunu ili davati najbolje mlijeko. On nam daje život vječni i kao pravi pastir nas štiti od nasrtaja vukova. Dok smo u Isusovim rukama, u Očevim rukama, nitko nas ne može ugrabiti.

Ne, Isus ne uzima slučajno sliku ovce da bi opisao svoje najvjernije učenike. Ovca je pitoma životinja. Ovca je životinja koja daje vunu, meso i mlijeko. Živi u stadu. Učenici su pozvani biti kao Isus, blaga i ponizna srca. Pozvani su donositi najbolje plodove, kao i živjeti zajedno kao braća. A što je s preživanjem? Na prvu zvuči neprimjenjivo na čovjeka pa čak i ružno. Ali nije. Učenici su Isusovi pozvani slušati Isusove riječi, uvijek ih iznova upoznavati i iščitavati, razmišljati nad njima, baš kao što ovca ponovno žvače travu. Isusova je riječ nama najbolja hrana i potrebno ju je dobro „prožvakati“.

Ali dok „žvačemo“ Riječ, kad donosimo najbolje plodove, kad živimo u stadu nemojmo izgubiti iz vida svoga Pastira. Jer sve ove blagodati nisu same sebi svrhom. Uvijek slušajmo glas svoga Pastira i za njim idimo!

Razmišljanje uz Evanđelje IV. vazmene nedjelje (Iv 10,27-30), god. C