Želja za novim, najnovijim modelom mobitela, auta, odijela, za novom kućom, brodom, putovanjem pa sve do najdublje želje zaustaviti proces starenja, ostati mlad, učiniti sve kako se na našoj koži i kosi ne bi zamijetili tragovi starenja odraz su one najdublje čežnje u čovjeku za životom, za lijepim, za ljubavlju, za vječnim. Nažalost nerijetko se, pod pritiskom gesla “ovdje i sada” ili  “uradi sâm-spasi sâm sebe”, zadovoljimo s tim da toj najljepšoj čežnji, od Boga nam usađenoj, iz dana u dan udovoljavamo maločas navedenim stvarima.
Zatrpavamo se i hranimo svime i svačime nakon čega ostajemo prazni, pribjegavamo raznim odabirima kojima želimo zadovoljiti ono neutaživo u nama. Kao da je lakše igrati se igre pokušaja i pogrješaka u kojoj uvijek na kraju pogriješimo vođeni samodostatnošću i željom da samima sebi osiguramo ono nedohvatljivo. Kao da nemamo strpljivosti čekati i doživjeti ono “novo” nikad doživljeno koje zauvijek ostaje, koje nam nitko ne može oduzeti, koje je u sebi toliko snažno da hrani dajući neviđenu životnu snagu. Kao da nemamo povjerenja da je moguć prijelaz iz smrti u život, iz grijeha u slobodu, iz ranjenosti u iscijeljenost i oproštenje, iz starog u novo, iz traženja i čežnje u iskustvo ljubavi. Kao da nemamo hrabrosti očekivati “novo” od Onoga koji je obećao da će sve učiniti novim. Upravo o tome progovaraju nam današnje evanđelje i drugo čitanje: nova zapovijed ljubavi, novo nebo i zemlja nova, novi Jeruzalem.

Ta novost već i po samoj upotrijebljenoj riječi u grčkom izvorniku upućuje na onu vrstu novoga koje je nepredvidljivo, novo-izumljeno, svježe, koje počinje ispočetka. Riječ je o novosti koja je toliko radikalna, toliko drugačija da nema više nikakve veze s onim starim, riječ je o novosti koja se ni u kojem slučaju ne može dovesti u vezu sa svim onim sredstvima nabrojenima na početku ovog promišljanja. I da, riječ je o novosti koja nije rezervirana za trenutak uskrsnuća nakon smrti. To je novost koja se kuša već ovdje na zemlji. A ako i na trenutak pomislimo da nam je ovako nešto nemoguće i nedostižno, da je nemoguće izdići se iz prošlosti, da je nemoguće krenuti ispočetka, dobro mislimo. Nedostižno je doista našim ljudskim naporima i snagama. Pokazao je tu nemogućnost i Juda u svome životu koji kao da je “zalutao” u evanđelje koje se čita nakon Uskrsa i koje je puno uskrsne novosti. Osjećaju nemogućega doprinosi zasigurno i nova zapovijed ljubavi koju smo danas čuli “ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas”.
Kako u toj našoj ljubavi ostvariti zapovijed “ljubiti kao Isus”? Nažalost i ovdje je naš doživljaj često puta uvjetovan prijevodom koji zvuči moralistički. Iza riječi “kao” ne krije se puka usporedba sa savršenim modelom već uvjet i mogućnost da bismo mogli voljeti. Rečenica bi zapravo mogla zvučati: “ljubite jedni druge jer sam ja vas ljubio”.

Ne možemo drugima dati ono što nismo primili. Isus, Božji Sin, uvjet je i mogućnost naše međusobne ljubavi i svake novosti koja započinje iskustvom ljubljenosti. Ne moramo mi smišljati kako ljubiti ni izmišljati što bi to ljubav bila. Onoliko koliko se otvaramo Očevoj ljubavi koja nas po Sinu dotiče snagom Duha Svetoga kušamo neizrecivu novost, i samo onoliko koliko dopuštamo, ne sebi, već toj ljubavi da u nama djeluje postajemo kadri živjeti ljubav i uživati obećanu novost koja nema zalaza. Juda je izišao iz dvorane Posljednje večere nesposoban primiti ljubav koja je bila kadra sve promijeniti, izišao je u noć prepušten svojim snagama, proračunima, procjenama, očekivanjima i gotovim rješenjima. Mi zamolimo Boga za hrabrost “izići” iz tih istih svojih snaga, proračuna, procjena, očekivanja i unaprijed smišljenih rješenja. Tako će nas Bog koji voli u nama polako osposobljavati da sudjelujemo u njegovom pokretu ljubavi, da i mi volimo, da naše srce diše s njegovim.

Razmišljanje uz Evanđelje V. vazmene nedjelje (Iv 13,31-33a.34-35), god. C