U nedjelju, 26. ožujka 2017., na groblju sestara Kćeri Božje ljubavi u sarajevskom naselju Betanija misnim slavljem obilježena je 127. obljetnica smrti s. Luke Liengitz.

Misno slavlje predvodio je vlč. dr.  Dubravko Turalija, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu u koncelebraciji s umirovljenim vlč. Miroslavom Augustinijem, ekonomom Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, vlč. Goranom Kosićem i vlč. Žarkom Vujicom, župnikom u Kaknju.   

Na misnom slavlju bez obzira na kišu sudjelovao je veći broj sestara Kćeri Božje ljubavi iz Sarajeva, Novog Travnika, Kaknja, Viteza, sestre drugih redova, a i vjernici štovatelji sestre Luke. Nakon svete mise svi su zajedno izmolili opijelo za pokojnu sestru Luku i za sve sestre sahranjene na tom groblju.

Lijepo je vidjeti da njezin grob na Betaniji i danas posjećuju potrebiti, bolesni i ožalošćeni i to bez razlike u vjeri, dobi i zanimanja. Svatko moli na svoj način, kiti grob, pali svijeće, preporučuje se sestri Luki ili zahvaljuje za primljeno dobro. Danas je njezin grob postao mjesto molitve i zahvale. To svjedoče  pismene molbe i zahvale koje štovatelji ostavljaju na grobu.

U  propovijedi koju donosimo u cjelosti vlč. Dubravko je opisao na noviji i originalniji način životni put s. Luke do Boga u usporedbi sa Svetim pismom.

Prema evanđelistu Ivanu, Betanija je mjesto gdje je Ivan krstio Isusa (usp. Iv 1,28), a prema Luki, Betanija je mjesto gdje je Isus uzišao Ocu na nebo (usp. Lk 24,51). I jedna i druga predaja usko nas vežu uz današnji spomen na sestru Luku. Ona je krštena pod imenom Elizabeth. Tako je započela svoj život pod zaštitom Ivanove majke sv. Elizabete. A kao što se Isus prema Luki preselio s ovog svijeta k Ocu iz Betanije, tako se i s. Luka s ove naše Betanije  preselila nebeskome Ocu. I kao što je Isus uronjen u jordanske vode Betanije tako je i sestra Luka ukopana u crnicu zemlju ove naše Betanije u kojoj čeka svoje uskrsnuće i uzašašće tijela i duše k nebeskome Ocu.  

Sestra Luka rođena je kao Elizabeth Liengitz (Lingic ili Lingić). Njezino prezime, prema Dudenu, poljskoga je podrijetla i šalje nas u Šleziju, jugoistočnu Poljsku, u grad Lignicu koji se danas naziva Legnica. Odatle se pod jakim indrustijskim naletom 18. st., jedna veća grupa Poljaka doselila u južnu Austriju pa za boljim životom se tu nastanila i tu ostala sve do danas. Iz te, podrijetlom slavenske zajednice, tj. obitelji dolazi i naša današnja nebeska svečarica. Prvotno je doselila u kraljevski Beč i tamo se pridružila novoosnovanome redu Kćeri Božje ljubavi. Iz centra Monarhije, gotike, baroka i gospodarskoga napretka njezino je poglavarstvo šalje u brdovite krajeve Bosne, u Sarajevo. Tako kraljevskom željeznicom putuje od Beča do Zagreba, kočijom od Zagreba do Save, a onda tvrdom zapregom od Save do Sarajeva. Kroz četiri dana putovanja oslikan je i cijeli život neše sestre Luke kao četiri dramatične faze njezina kratkoga života. Rodna Koruška bila je taj prvi dan ugodnog putovanja kraljevskom željeznicom. Prvi zavjeti i neizvjesnost jest kao jednodevna kočija od Zagreba do Save, a sedmogodišnje naporno djelovanje taj je teški treskavi put od Posavine do Sarajeva. Konačno, sušica je njezin četvrti dan ili četvrta faza uzlaska na svoju Betaniju, s koje se preselila Gospodinu. Tako je providnost htjela da iz kraja u kojem je cvjetala industrija, nove europske ideje i izazovi došla u kraj koji je još uvijek vonjao po ratu, nemirima i podjeli. Iz kraja u kojem je zloćudna sušica dobrano bila ukroćena i suzbijena došla je u kraj u kojem se ova bolest tek raspojasala i u kojem je razuzdano obarala mnoge živote. Od 83 sestre koje počivaju na ovome groblju, većina je, što od sušice, što od njezinih posljedica legla u ovu vlažnu bosansku zemlju. Zbog te iste bolesti i sličnih zaraza pet sestara kandidatkinja nikada nisu dočekale svoje prve zavjete. 

Samo godinu dana prije dolaska sestre Luke u Sarajevo, i to 24. ožujka 1882. god. Robert Koch u Berlinu otkrio je bacil koji uzrokuje tuberkulozu. To otkriće dovelo ga je do Nobelove nagrade 1905. god., ali svejedno još zadugo to nije promijenilo sliku mortaliteta jer samo u 1918. god. u Monarhiji je umrlo 166.000 ljudi od te opake bolesti, mahom siromašno, neishranjeno ili pothranjeno stanovništvo. Sestra Luka dobro je znala da, penjući se u ove bosnakse  krajeve, uzlazi na svoju Golgotu. Zato je poput našega IsuKrsta i zavapila jednom da je mimoiđe ovaj kalež i da se vrati u svoju pitomu i spokojnu zemlju Austriju, ali je toga trenutka i ona dobila božanski odgovor poslije kojega je više nitko nije mogao odvojiti od njezina bosanskoga križa.     

Uz sestru Luku usko je vezan i broj sedam. Sedam godina poslije njezina rođena osnovan je red sestara kćeri Božje ljubavi. Sedam godina sestra je služila u Bosni i sedam godina prije njezine smrti otkriven je uzročnik bolesti koji ju je odvukao u grob. Ali sedmica, koliko god izgledala hirovit broj, biblijski je simbol počinka ili upotpunjenja. I u današnjem evanđelju ova je sedmica uzrok Isusovih nemira, ali i znamenja (usp. Iv 9,1-41). Subota je ili sedmi dan ili dan počinka, ali Isus ne miruje. I dalje čini sve novo. On ozdravlja bolesnika i to teškoga, bolesnika koji nije imao pomoći.

Nas obično vežu ovakva mjesta, kao što je groblje Betanija i grob s. Luke, kada se radi o situaciji ili stanju gdje ljudske pomoći više nema. To ne mora biti bolest, nego nered svake vrste koji iscrpljuju čovjeka. Današnji se slijepac najmanje nadao čudu subotom, danom koji je zabranjivao svaku aktivnost pa i onu čudesnu nadnaravnu. Ali baš tada, u trenutku kada ga je napuštala nada ... osjetio je prvo miris, pa sjenu, pa dodir Sina Božjega i konačno riječ – PROGLEDAJ!.

Baš u trenutku kada joj je, ne samo bolest, nego i duševni nemir razarao srce i kada se najmanje nadala bilo kakvoj pomoći, Isus je došao sestri Luki i ozdravio joj duh, a tijelo pripremio za skori zaručnički susret sa sobom u nebu. Nema vjernika da nije iskusio i da neće iskusiti pomoć u trenucima kada mu je najteže i kada svaka nada popusti. To se više puta dogodilo upravo na ovome mjestu. Jer, mi više ne samo da vjerujemo, nego i sve više znamo da će u našim potrebama Isus doći, noseći u ruci lijek koji liječi ne ono što mi mislimo da najviše boli, nego ono što je skriveno, nepoznato, zloćudno u nama, što uzrokuje našu bol i što može izliječiti samo Bog. Stoga, uz brojne zahvale i mi danas donosimo svoje pločice na kojima piše: “Sestro Luka, hvala ti!” jer znamo da nam tvoj zagovor i pomoć tvoga svemoćnoga  Zaručnika nikada neće izostati.