Ne znam koliko često u svojoj svakodnevnici postavljate pitanje: „zašto?“. Moram priznati, promatrajući svoje bližnje, političko ili pak socijalno stanje, probleme u brakovima, vlastite reakcije te „procjenjujući“ i samoga Boga, pitanje „zašto?“ često mi se mota po srcu. Tako je i danas kada razmatram evanđelje svetog Mateja koji nam opisuje zgodu između neke žene Kanaanke i Isusa. Zašto je Isus isprva ne uslišava? Je li moguće da Božji Sin ne poznaje Izaijin tekst kojega smo čuli u prvome čitanju „dom moj zvat će se dom molitve za sve narode“. Svi narodi pozvani su na zajedništvo s Bogom. I sam Pavao danas u poslanici Rimljanima naziva sebe apostolom pogana te ističe kako je Božje smilovanje rezervirano za sve, bez iznimke. Osim toga, nedavno smo slušali evanđelje o čudesnom umnažanju kruhova nakon kojega je preostalo dvanaest košara ulomaka. Zašto se onda Isus ponaša prema ovoj ženi kao da nema niti jednog ulomka za nju? Zašto je onda uopće otišao u krajeve tirske i sidonske ako nije i tim krajevima htio donijeti Božju blizinu i ljubav? Od starine neki su Isusovu reakciju pripisivali Božjoj pedagogiji, kasnije su je tumači Svetoga Pisma opravdavali Isusovim rastom u spoznaji jer iako pravi Bog, kao pravi čovjek rastao je u dobi i milosti. I premda će se danas propovjednici s lakoćom opredijeliti za jedno od ponuđenih rješenja možda bi bilo bolje ponizno priznati da nemamo pravi odgovor jer on zapravo nije ni važan. Možda bi bilo potrebno zašutjeti i dopustiti da današnji „zašto?“ kao i mnogi drugi ostanu neodgovoreni. Na kraju krajeva čak i kada bismo dobili odgovor i kada bismo imali mogućnost danas i inače raditi rendgen Božjih misli i planova ono ne bi bila garancija našega obraćenja, a upravo je ono važno: obraćenje, a ne poznavanje činjenica. 
Tako nam ovaj odlomak Matejevog evanđelja otkriva prvu poruku: ono najvažnije odvija se u srcu, na području vjere, a ne u poznavanju činjenica. Isto vrijedi i za međuljudske odnose. Možemo se dobro poznavati, imati nebrojene informacije o drugima, imati uvid u razloge nečijih reakcija, ali sve to još uvijek ne znači da se slažemo, volimo, prihvaćamo, da smo spremni i nešto prešutjeti, oprostiti ili pretrpjeti za druge.
Drugo na čemu se danas želim zajedno s vama zaustaviti jest vjera ove žene koju i sam Isus hvali. Vjera koja se rađa u jednoj nevolji, u jednoj potrebi, u jednoj nimalo lakoj situaciji. Kći ove žene je bila opsjednuta i upravo je jedna takva situacija potaknula ženu na susret s Isusom. Teške situacije same po sebi ne znače vjeru, ali uz Božju pomoć i snagu, mogu postati mjesto vjere, molitve, traženja i susreta. 
I na kraju u Isusovim odgovorima ovoj ženi možemo prepoznati neke faze ili iskustva koja imamo u vlastitom duhovnom i molitvenom životu. Nakon prve molbe: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“, Isus ne odgovara niti jednom riječi. Nakon drugog vapaja Isus će reći: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.“ Šutnja Božja i dojam da Bog druge čuje i uslišava, ali ne i mene. Treća ženina molba iznjedrila je Isusov usklik: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ Neka nam ovaj treći odgovor bude ohrabrenje i poticaj da se upornost u traženju Boga isplati, da se iskustva Božje šutnje i neuslišavanja kada dosegnu mjeru čežnje preobražavaju u puninu susreta.

Razmišljanje uz 20. nedjelju kroz godinu (Mt 15, 21-28)