Sliku lađe na vodi, koju nam donosi evanđelje ove nedjelje, većina može zamisliti po onome što je vidjela na filmu ili pročitala u knjigama. Lađa na vodi nošena valovima rijetkima je svakodnevica. Naši bi ribari svakako bolje znali opisati muku i težinu svoga ribarskog posla, a time i života na moru. Takav je život bio život apostola. Sunce, vjetar, valovi, prazne mreže, samoća, hladnoća. To je bila njihova svakodnevica. Ono što im je donosilo sigurnost, ali i predstavljalo neizvjesnost. A onda su upoznali Isusa, i ostavili i lađe i mreže i more, pa pošli za njim.

Jedne se večeri nađoše na lađi bez Isusa. I lađa iako udarana vjetrom i šibana valovima, već se otisnula mnogo stadija od kraja. Znali su ribari koji su pošli za Isusom kako se boriti s morem, kako se boriti s vjetrom. A onda najednom uplašiše se vidjevši Isusa koji im priđe hodeći po moru, misleći da je utvara. Ribari se nisu bojali oluje, valova i vjetra. Ali su se bojali nepoznatoga. Isus ih poče hrabriti. Ta to je on, njihov učitelj. Petar, prvi među apostolima, a možemo reći i među ribarima, odvrati: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ I Isus ga pozva. Petar krene, ali spazi vjetar i uplaši se, on, koji se čitav život borio s vjetrom i valovima. Petar poče tonuti. A Isus ga odmah uhvati i kaže: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Isus zatim uđe u lađu, a vjetar utihnu.

Zašto je Petar počeo tonuti, zašto ga je Isus nazvao malovjernim? Znamo da su ribarima vjetar i valovi svakodnevica. I Petru su bili. Ali ono što mu je bilo novo i nepoznato bilo je pokloniti svoje povjerenje nekome drugome, položiti svoj život u ruke drugoga. Sada nije imao sigurnost lađe koja mu je bila kao drugi dom. Ovdje se nije mogao osloniti na svoju snagu, pamet, snalažljivost. Mogao se i trebao osloniti samo na Isusa. I nije uspio. Ne ovaj put. Ali je naučio: život s Isusom traži od nas da se otvorimo, da svoju sigurnost ne tražimo u samima sebi, u svojoj snazi i spretnosti. Život s Isusom može ići naprijed kad svoju sigurnost tražimo u Njemu. Kad svoj život, ono što nam je najvrijednije što smo dobili, povjerimo Njemu, jer jedino s Njim ćemo ga sačuvati.

 Život je čovjekov sazdan od uspona i padova, od radosnih i tužnih trenutaka, od lakših i težih dana. Svaki se naraštaj bori i nosi sa svojim toliko sličnim, a opet toliko različitim problemima. Svaki se čovjek susreće s nedaćama i težinama, gdje god bio i što god radio. Ali u svemu tome, nitko se ne može sam spasiti. Prema radosti i miru može ići samo onaj koji uči da sve što ima, osobito ono što mu je najvrijednije, ne pokušava sačuvati svojom snagom i spretnošću. Sve što imamo i što jesmo, osobito ono što nam je najvrijednije, trebamo povjeriti Isusu, položiti u Isusove ruke dok nas zove i govori nam: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Tako ćemo i svoju lađu i svoj život staviti u najsigurnije ruke.

Razmišljanje uz XVII. nedjelju kroz godinu (Mt 14,22-33)