Dijete po rođenju dobiva ime koje ga označava kao pojedinca, pa se često vezano uz ime čuje ona poslovica: Ime je znak. Uz vlastito ime dobiva i drugo ime, ime obitelji kojoj pripadaju. Žena do vjenčanja nosi svoje obiteljsko ime, a nakon vjenčanja uzima suprugovo. Ime koje čovjek nosi pobliže ga označva, i pokazuje određenu usmjerenost života. Dijete se svakako kao pojedinac može ostvariti u svakome smjeru, ali ime obitelji kojoj pripada ukazuje ne okolnosti u kojima je rođeno, na način života, odgoja, ponašanja. Obiteljsko ime stavlja na njega baštinu, nasljeđe koje je ono rođenjem u toj obitelji baštinilo, dobra njegovih predaka svake vrste, počevši od materijalnih sve do genetskih. Žena udajući se uzima muževo obiteljsko ime i time pokazuje da je ona s njime jedno, da uzima u svoje srce sve što on u srcu nosi, da uzima u baštinu sve što on ima u svojoj baštini. Ime koje nosi od čovjeka zahtijeva poštovanje i djelovanje, životno opredijeljivanje u skladu s tim imenom. Čovjek se treba prema imenu odnositi kao prema blagu jer on sam predstavlja to ime, a ime predstavlja i njega.

Kršćanima je osim obiteljskog imena koje nose kao pripadnici svojih obitelji darovano još jedno ime, odnosno darovano nam je da se zovemo kršćanima. Nosimo ime svoga Boga, nosimo Kristovo ime. Evanđelje koje Sedma vazmena nedjelja stavlja pred nas govori o imenu koje je Otac darovao Isusu. Isus je u svijetu predstavnik toga imena, on ga je objavio i sve je činio u to ime. To je Božje ime, ime koje pokazuje da je Isus Sin Boga Oca, da je Isus baštinik onoga što njegov Otac posjeduje, sve nad čime vlada, o čemu brine. Njegova baština jest da i on brine za ono što je Očevo, za one koji su Očevi.

Otac je poslao Isusa u svijet da se brine za njegovu baštinu, za Izabrani narod, za cijelo čovječanstvo. Pripremajući se da se ponovno vrati Ocu, moli Oca da u svome imenu sačuva one koje mu je dao, one koje je Isus uzeo pod svoje okrilje i sam ih čuvao dok je bio na zemlji – za učenike, kojima je predao riječ Očevu. Po predanoj riječi učenici su postali baštinici. Učenici su postali sinovi po Sinu koji im je dao u ruke svoju baštinu, koji ih je poslao u svijet da mu navijeste spasenje, kao što je njega poslao Otac. Oni, učenici su baštinici, oni su nositelji imena Božjeg, imena Oca svetoga kojemu Isus upravlja svoju molitvu. Oni su navijestitelji radosne vijesti. Oni na svojim čelima, u svojim srcima, na svojim ustima nose riječ koju im je predao Sin. Oni su predstavnici riječi, pa kad bi tko čuo Riječ povezivao ju je s apostolima, a i kad bi vidio apostole povezao bi ih s Riječi. Nisu je mogli ni smjeli izigrati. Ta je Riječ istina i, ako su je htjeli nositi svijetu, sami su morali se posvetiti u istini, morali su životom osvjedočiti Riječ koju su naviještali.

Mi smo danas baštinici Riječi koju je Isus dao svojim učenicima. Mi smo sinovi po Sinu i svijetom pronosimo Božje ime. Mi smo oni koji se nazivaju kršćanima. To nas ime obilježava i oblikuje. Predstavljamo Ime, a ono predstavlja nas. Mi u svijetu dostojanstvenim životom, radošću, istinom čuvamo dostojanstvo imena, čuvamo baštinu koja nam je darovana, čuvamo Božju Riječ živom. Svojim životom potvrđujemo ili opovrgavamo jesmo li uistinu sinovi po Sinu koji je sama sebe posvetio, samog sebe prinio kao žrtvu da mi budemo posvećeni u istini. Svojim životom pokazujemo jesmo li izvršili poslanje koje nam je Isus dao: da svijetu nosimo radost naviješćujući spasenje Božje. Svojim životom odgovaramo na Božju Riječ koju nam je uputio, kojom nas poziva da ostanemo u njegovoj ljubavi. Uistinu, jedino svojim životom pokazujemo jesmo li dostojni imena koje nam je darovano, jesmo li dostojni zvati se učenicima Kristovim, sinovima i kćerima Božji.  Jer nama je predana baština Riječi Božje. Hoćemo li je pronijeti do kraja svijeta? Počnimo onime što nam je Isus od Oca molio: da budemo jedno kao što su Otac i Sin jedno.

Razmišljanje uz evanđelje Sedme vazmene nedjelje (Iv 17,11b-19), god. B