Isusovi učenici mislili su da poznaju svoga Učitelja. Ipak su oni bili njegovi sljedbenici, s njim provodili vrijeme. Zašto Isus onda kaže Filipu, a time i ostalima: „toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?“ Što je onda s nama koji učimo od malih nogu na vjeronauku o Isus, koji imamo četiri evanđelja da bismo o njemu čitali, koji svake nedjelje odlazimo na misu da bismo i njemu čuli? Koliko Isusa, a po njemu i Oca, poznajemo mi koji smo osjetili poziv da ga slijedimo u redovničkom životu? Jer Isus kaže: Tko vjeruje u mene činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti. A što mi činimo? Činimo li djela kakva je Isus činio: jesmo li blagovjesnici siromasima, proglašavamo li sužnjima oslobođenje, vid slijepima, puštamo li na slobodu potlačene? Mogu li ljudi po našim djelima vidjeti da smo mi Isusovi?

Svi mi želimo isto što i Filip koji kaže: „Pokaži nam Oca i dosta nam je.“ Mi osjećamo da u srcu čezemo za tim da vidimo Oca, da dođemo tamo gdje je naš Dom, u Dom Oca nebeskoga. Da bismo vidjeli Oca, trebamo se zagledati u Sina jer nitko ne dolazi Ocu osim po Sinu. Sin je onaj koji se rodio siromašno, živio skrovito, navjestio Oca, mučen i razapet. Sin je onaj koji je umro, ali i nakon trećeg dana uskrsnuo. On je Put i Istina i Život. On vodi Ocu. Bez njega nema istine. Ako bi se iz koje istine iz našeg života maknuo Isus Krist, ako bi se zanijekalo Sina, tada to više ne bi bila istina, nego samo jedna ideja koja se nije ostvarila. Ako ne idemo za Isusom, misleći da ga čuvamo za sebe, da ga čuvamo jer mi imamo pravo gospodariti vlastitim životom, gubimo svoj život. Maknuvši Isusa gubimo Život, a dobivamo životarenje.

Nama su učenici ostavili u nasljeđe ovu radosnu vijest jer su nakon smrti i uskrsnuća Isusa Krista oni konačno spoznali kamo je Gospodin otišao, ali i koji je put da i mi dođemo tamo. Isus je otišao Ocu, da bi nama pripravio mjesto. A jedini put kojim mi možemo doći Ocu nebeskom jest sam Isus. Vjerovati u Isusa, imati u njega povjerenja, predati mu se i živjeti kako je on živio. Mi smo na putu, pa se i spotaknemo, ponekad čak padnemo. Isus s time računa jer nas ljubi i poznaje. Zato i nama kaže kako je rekao svojim učenicima: „Neka se ne uznemiruje srce vaše!“  Svoja nastojanja, svoje molitve i djela koja su manjkava uvijek možemo predati Isusu, jer nam on govori: što god zaištemo u njegovo ime, on će to učiniti.

Razmišljanje uz evanđelje V. vazmene nedjelje (Iv 14, 1-12), god. A