Vrijeme u kojemu živimo obilježeno je znanjem. Većina je zanimanja specificirana. Postoje stručnjaci za svako područje rada i života. Oni su svojevrsni autoriteti u društvu. Ljudi znanja, iskustva i prakse najčešće uživaju veliko povjerenje. Malobrojni se upuštaju u rasprave s takvima, a još je manje onih koji će se odvažiti suprotstaviti takvima ili pak pokušati im dati prijedlog da nešto učine drugačije negoli su to činili do sada. Počesto je ovakvim ili sličnim stavovima i promišljanjima obilježen naš svakodnevni život. Evanđelje V. nedjelje kroz godinu (Lk 5,1-11) predstavlja suprotnost ovakvim stavovima.

U ovome ulomku susrećemo iskusnog i provjerenog ribara Petra koji odustaje od zakona ribarenja i mora, koje je izvrsno poznavao, i odlučuje poslušati Isusov poziv da baci mrežu u more u vrijeme kada se to inače ne čini.

Na početku evanđelja najprije uočavamo okolnosti poziva Petra i njegovih sudrugova Ivana i Jakova. Njihovu pozivu prethodi Isusovo poučavanje mnoštva koje se okupilo kraj Genezaretskog jezera. Isus je stajao kraj Genezaretskog jezera, a narod se gurao kako bi čuo Božju riječ koju je Isus naviještao. Doživjeli smo više puta neke događaje u kojima je došlo do gužve i vjerojatno smo se i sami nekada gurali između drugih tražeći mjesto s kojega ćemo nekoga bolje čuti ili pak nešto/nekoga bolje vidjeti. I ovdje se narod s razlogom gurao. Htjeli su čuti Božju riječ. Isus nije govorio sam od sebe, nije propagirao vlastitu životnu filozofiju, nego je prenosio i govorio Božju riječ. U tome je trenutku Isus spazio dvije lađe uz obalu: Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.

Zanimljiv je susret Petra i Isusa. On se događa na „Petrovu terenu“, točnije, kraj Genezaretskog jezera. Taj će susret zauvijek promijeniti Petrov život. Isus je, možda „pritisnut“ narodom koji se gurao, spazio dvije lađe na obali jezera. Ušao je u Šimunovu lađu i zamolio ga da otisne od kraja, od obale kako bi mogao nesmetano poučavati okupljeno mnoštvo. Isus se, po završetku pouke, obraća Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Loviti ribu usred dana, besmislen je posao, a Isus upravo to traži od Šimuna. Vjerujemo da je Šimun bio skeptičan spram ove Isusove zapovijedi. Ta on je ribar. Poznaje ćudi mora. Uostalom, već mu je prošla noć obilježena uzaludnim trudom. Baciti mreže za lov, u vrijeme kada se to inače ne čini, znači upustiti se u rizik ismijavanja od strane svojih kolega i poznanika, onih koji su dijelili muku i nadu istoga posla. Zbog ovoga je čina Petar mogao biti smatran i naivčinom, ali i totalnom neznalicom ribarskoga zanata. Petar je bio spreman ići kontra svega onoga što je znao. Bez obzira na sve što ga je moglo snaći Šimun Petar odgovara Isusu: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.«

Prije nego je pozvao Petra da baci mreže Isus je prenosio narodu Božju riječ, poučavao ih. I Petar je bio među slušateljima. Budući da je Isus poučavao iz njegove lađe, vjerujemo da ga je dobro čuo. Isusova je riječ dotaknula Petra, zahvatila u dubinu njegov život. Zato je i mogao reći: Na tvoju riječ bacit ću mreže. U Isusovoj riječ on pronalazi sigurnost, čvrsto uporište, razlog, snagu i odvažnost da učini nešto što do tada nikada ne bi učinio. Šimun Petar se pred Isusovim pozivom »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov«, ne oslanja na svoje znanje, ne kalkulira, čak ide i protivno vlastitome iskustvu. Ali sve to čini samo zato jer je osjetio snagu Božje riječi. I onda se događa čudo: Uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Petrov čin posluha prema Isusu postaje prostor za čudo. Ne samo da su ulovili ribe, nego su ulovili mnoštvo riba. Skoro pa su mreže popucale. Uvijek kada smo kadri napustiti provjerene metode i uporišta vlastite sigurnosti i otvorena srca i pameti slušati Božju riječ, tada stvaramo prostor za ostvarivanje Božjega čuda. Sve u našemu životu treba imati svoje uporište u Božjoj/Kristovoj riječi.

Dopustimo Isusu da uđe naš život, otvorimo svoje uši kako bismo mogli čuti što nam govori, o čemu i u čemu nas želi poučiti. Neka njegova riječ prodre u dubinu našega srca. Dopustimo mu da nas po njoj mijenja, da njome otvara nove obzore u našim životima. Nemojmo se u svakodnevnome životu i brigama oslanjati samo na vlastito iskustvo i stečeno znanje. Budimo pozorni na ono što nam Isus govori i usudimo se osloniti svoj život i djelovanje na snagu njegove riječi. Neka njegova riječ bude naš oslonac i uporište.

s. M. Tea Barnjak, FDC