Prva nedjelja korizme u sva tri ciklusa nedjeljnih čitanja pred vjernike donosi Isusovu kušnju u pustinji. Kušnja u pustinji stoji na početku svake korizme kao smjerokaz našega duhovnoga puta: na kraju svoje četrdesetnice trebali bismo moći s jasnoćom raspoznavati đavolske podvale i s odlučnošću ih odbijati. Ako već ne s jasnoćom i odlučnošću jednakima Isusovim, onda barem jačima i jasnijima neko što smo ih imali prije ulaska u ovo sveto vrijeme. Ukoliko se to ne dogodi, ne može se dogoditi niti naše obraćenje.

Obraćenja nema ako se prethodno ne dogode dvije stvari: spoznaja zloće vlastitih grijeha i promjena volje koja počinje mrziti grijeh kojega je do sada ljubila, a počinje ljubiti Božje zapovijedi koje je do sada prezirala. Da bi se uvidjelo i odbacilo svoje grijehe, mora se uvidjeti i odbaciti njihovu zloću. To je moguće tek ako vidimo pravi izvor i pravu svrhu grijeha. A njihova prava svrha je ona koju im daje njihov otac, đavao, a ne ona koju im dajemo mi. Redovito ne uviđamo dubinu grijeha nego vidimo samo ono u čemu nam neki grijeh koristi i po čemu je za nas dobar – gledamo što njime dobivamo, koje nam prednosti, koristi i zaradu nam donosi, čega nas oslobađa, u kakav nas položaj prema drugim ljudima stavlja. Tako kruh donosi prestanak gladi, ugodu sitosti i sigurnost zbrinutosti; vlast donosi posebnu opojnost nadmoći nad drugima i oslobađa nas neugodne obveze pokornosti i poslušnosti drugima, a slava uživanje u vlastitoj veličini i divljenju drugih; manipulacija Bogom i iskušavanje njegove snage donose silan osjećaj moći i zaštićenosti koja dolazi iz svijesti da je Bog uz mene i da se čak i on pokorava mojim željama.

Mi gledamo, dakle, ono što nam grijeh nudi i daje. To nam se čini poželjnim, primamljivim i dobrim te pristajemo na njega kao na ono što je za nas dobro. No Isus nas u svom obračunu s napašću grijeha poučava gledati drugačije i vidjeti grijeh istinito, a to znači vidjeti ga do dna njegovih posljedica, do kraja njegove svrhe i do krajnjeg cilja kojega želi postići. Želi da vidimo grijeh kakav on uistinu jest – kao zlo kojemu je cilj i svrha jedino naše vlastito zlo. Grijeh je ogromna podvala, napuhani balon, šuplja priča. Unatoč tome, grijeh je beskrajno štetan i istinski ubojit.

Ovdje ćemo samo dotaknuti dio posljedica pojedine Isusove kušnje, a svatko u svojem osobnom razmatranju može ići i dalje i dublje. Isus razotkriva da je kušnja kruha – tako bezazlena i tako laka za prihvatiti – ustvari otrov koji će, pristane li se na ponudu sitosti, uništiti povjerenje čovjeka u Božju skrb za njega i njegove potrebe. Čovjek koji ne vjeruje Bogu, mora se snaći na neki drugi način. A svaki način koji nije u Bogu i po Bogu, zao je. Također, ovdje vidimo i kušnju trenutnih rezultata: danas bi svi htjeli imati sve što im treba, ali tako da se to jednostavno samo stvori, bez svojega truda i napora.

Kušnja vlasti i slave – tako privlačna, tako poželjna – uništava čovjekov odnos prema Bogu na način da čovjek prestaje služiti Bogu, a postaje onaj kojemu drugi služe. Vlast i slava pripadaju jedino Bogu, jasan je Isus, te jedino njemu treba služiti i klanjati mu se. Čovjek koji za sebe uzurpira vlast i slavu, sebe pravi božanstvom, i to ponajprije u svojim ali onda i u tuđim očima. To je stravično idolopoklonstvo koje čovjeka vodi ravno u ruke tvorca svakog idolopoklonstva, đavla. To u ovoj kušnji đavao posve otvoreno zahtijeva od Isusa govoreći mu: „Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.“ (Lk 4,8). Jasno je stoga u kome čežnja za vlašću i slavom imaju izvor i kome nas dovode.

Kušnja manipulacije Bogom i korištenja božanske moći za svoje probitke – tako česta danas u vidu okultnih praksa i magije, ali i u Crkvi i među nama redovnicima – izravni je udar na Boga i njegovo mjesto i ulogu kao Boga. Koristim li se Bogom i iskušavam li njegovu moć, iskazujem duboku nevjeru i sebe postavljam za upravljača voljom Božjom. Često se događa da svoju samovolju prikrivamo prizivom na volju Božju i da Božju ljubav prema nama iskušavamo bacajući se svjesno u ponore bezumnoga i samoubilačkoga ponašanja. Isus odgovara jasno: vjera ne iskušava Boga. Boga iskušavaju nevjera i podmuklost. Čovjek koji vjeruje hodi za Bogom, a čovjek koji ne vjeruje jurca vlastitim putovima ispred Boga očekujući da ga dobri Bog izbavlja iz njegovim bezumnih zaplitanja i strmoglavih padova.

Važno je uočiti da unatoč slatkim ponudama koje Isusu nudi đavao, uvjeti te ponude nisu prihvatljivi. To je otprilike kao kada nam netko nudi da nam da veliki iznos gotovine odmah sada na ruke, ali zauzvrat moramo potpisati krajnje nepovoljan ugovor koji nas trenutno vodi u dužničko ropstvo iz kojega se više nećemo imati mogućnosti osloboditi jer smo svojom voljom vlast nad svojim životom predali u ruke tome ponuđaču. Mi vidimo gotovinu koju dobivamo i odmah zamišljamo što sve možemo njome kupiti. A ne gledamo ugovor koji će nas za te sitne novce i kratkotrajnu dobrobit učiniti vječno podložnima najgorem mogućem gospodaru. Đavlovi uvjeti ponude su u krajnjoj liniji za svaku vrstu grijeha uvijek isti – odreći se Boga i podvrći se njegovoj vlasti. Kad shvatimo da takvi uvjeti ponude nisu prihvatljivi jer nas čine robovima, postat ćemo onakvi kakav je bio Isus kad je izišao iz pustinje – nepotkupljivi.

Kušnja u pustinji potiče svakoga od nas da otkrije vlastite načine na koje ga đavao kuša, vara i podlaže svojoj vlasti. Da ih otkrijemo, da ih prozremo i da ih odbacimo. Valja uočiti da tek tada - ne prije – čovjek postaje zaista sposoban izvršiti poslanje koje mu povjerava Bog jer tek tada počinje služiti Bogu a prestaje služiti svojim sitnim interesima preko kojih uvijek služi đavlu. Neka ova kušnja u pustinji bude pomoć da u korizmi koja je pred nama razotkrijemo područja u kojima smo pod potpunom ili djelomičnom vlasti đavla, te njih i sebe stavimo pod Božju vlast.

s. M. Pia Herman, FDC