Današnje je evanđelje nastavak onoga koje smo čuli prošle nedjelje. Isus je u svome zavičaju, u Nazaretu. Subota je. Dan posvećen Gospodinu. Prema običaju Isus je, kao i drugi njegovi sugrađani i sunarodnjaci, bio u sinagogi. Ova je subota, zbog Isusove propovijedi i tumačenja, postala drukčijom od svih dotadašnjih subota u nazaretskoj sinagogi.

Proglas u sinagogi

Isus je prije svoga nastupnog govora pročitao ulomak iz Knjige proroka Izaije (Iz 61,1-2) koji govori o proroku koji ima mesijansko poslanje i kvalitete: na njemu je Duh Gospodnji koji ga pomaza, on je poslan biti blagovjesnikom siromasima, ima zadaću proglasiti oslobođenje sužnjima, vratiti vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Ovim proglasom koji preuzima od proroka Izaije Isus započinje svoje javno djelovanje. Nakon pročitanoga Isus je sjeo. Nije odmah počeo tumačiti tekst, nego je pročitano zaključio riječima: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima« (Lk 4,21).

Danas se ispunilo ovo Pismo

Prema Isusovu zaključku, Bog se, dakle, ne obraća onima koji misle da bi im se trebao obratiti, nego onima koji su potrebni konkretnog zahvata spasenja. Ponuda i ostvarenje Božjega plana spasenja nije ograničena samo na Izrael, na Izabrani narod. Boga ne privlače zasluge ljudi, njihov društveni položaj ili pripadnost određenom staležu. Njega privlače stvarne potrebe ljudi. Ovaj DANAS ima značenje ne samo za Isusovo vrijeme i njegove slušatelje. To DANAS je uvijek aktualno. Ponuda Božjega spasenja uvijek je pred nama, pred svakim od nas. To je konkretna ponuda. Postići spasenje znači doći do stanja potpunog i konačnog ostvarenja svih težnji svoga (ljudskog) srca u različitim dimenzijama osobnoga života. Postići spasenje znači: biti zdrav, dobro se osjećati, biti ostvaren. Ta ponuda je svaki dan ispred nas. Hoćemo li se odvažiti danas je prihvatiti?

Divljenje se promeće u protivljenje

Reakcija slušatelja na njegov zaključak o ispunjenju Pisma bila je u prvi mah sasvim pozitivna, štoviše, oni su se divili milini njegovih riječi. Nekoliko trenutaka kasnije divljenje će se prometnuti u protivljenje i odbacivanje. Već smo rekli da je Isus svoj nastupni govor održao u nazaretskoj sinagogi. On je odrastao u Nazaretu. Vjerujemo da su ga svi mještani poznavali te da je i on sve njih osobno znao. Zanimljivo je da je prva reakcija svih prisutnih zapravo i očekivana. Oni su se divili. Možda su na tren bili ponosni na svoga sugrađanina. Dokle Isus nije dodirnuo njihovu zbilju, oni se nisu bunili na ono što je govorio. »Govorahu nije li ovo sin Josipov?« (Lk 4,22). Ovo pitanje koje im se spontano javlja postat će razdjelnicom njihovih reakcija koje se kreću od divljenja do protivljenja. Isus proglašava ispunjenje Božje riječi, a oni se počinju baviti običnim, svakodnevnim pitanjima. Tko je ovaj da nam tako tumači Božju riječ? Pa svi znamo tko je on. On je sin Josipov. Što si umišlja?  Nemoguće da tesarov sin prenosi, utjelovljuje Božju riječ i njegova obećanja. Zbog svega ovoga dolazi do preokreta u stavu slušatelja.

Isusova reakcija na negodovanje slušatelja

Isus ne nastoji umiriti ni stišati bijes i negodovanje prisutnih. Ne povlači svoju riječ, ne opravdava se, ne umanjuje radikalnost Božje ponude spasenja koje se ne ograničava samo na Izabrani narod, nego je upravljena svim ljudima, osobito potrebitima. Za potvrdu svega do sada rečenoga Isus iznosi dva starozavjetna primjera. Prepričava čuda koja su učinila dvojica velikih proroka, Ilija i Elizej. Ilija i Elizej su činili čuda, spasenjska djela u korist pogana. Ilija je bio poslan u Sarfatu – poganski grad. Bog je učinio da prorok preživi, a prorok Ilija je snagom Božje riječi učinio da prežive udovica i njezin sin. Prorok Elizej je pak izliječio Naamana koji je bolovao od gube. Navođenjem djela proroka Isus želi posvijestiti svojim sugrađanima da su već starozavjetni proroci činili ono zbog čega se oni podižu na njega i odbacuju ga. Oni su učinili dobro poganima. Isus kao ni Ilija i Elizej nije poslan samo svojim sunarodnjacima nego svima. Problem je Isusovih suvremenika u tome što se ponašaju sebično i isključivo te iz tog razloga nisu na Božjoj liniji. Isusov govor o godini milosti Gospodnje, koja je njegovim dolaskom i utjelovljenjem trajno aktualna i dostupna, „paralizira“ njegove slušatelje do te mjere da ga oni se ne samo odbacuju i protive se onom što on govori, nego idu do kraja želeći ga strmoglaviti, ubiti.

Isusov govor u Nazaretu – poruka i poticaj nama

Ovaj je evanđeoski ulomak slikovit prikaz Isusova javnog djelovanja koje je, s jedne strane, za jedne odnosno sve bilo navještaj i proglas milosti Gospodnje, a s druge strane je za njegove sunarodnjake postalo kamen spoticanja i povod za traženje razloga i načina kako da ga ušute, obezglave, kako da ga se riješe. U Nazaretu je Isus objavio svoj božanski identitet i predstavio svoje mesijansko poslanje. Sigurno je do ovoga dana Isus živio u skladnom odnosu sa svojim sugrađanima, no ovim nastupom on se izdvojio. Često je u malim sredinama nepisano pravilo da nije dobro izdvajati se, biti drukčiji. Međutim, Isusov život i djelovanje treba biti model života nama kršćanima: naviještati Boga, njegovu milost, uprisutnjivati stvarnosti njegova kraljevstva znači svjesno ići ususret otporu i negodovanju. Poput Isusa i mi trebamo činiti i govoriti ne ono što ljudi žele i očekuju, nego ono što Bog od nas traži.

s. M. Tea Barnjak, FDC

(Meditacija uz evanđelje IV. nedjelje kroz godinu Lk 4,21-30; god. C)