“U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati” (Lk 18,1). Prva rečenica današnjeg evanđelja kao i sama Isusova prispodoba o udovici koja dodijava sucu može nas potaknuti na stvaranje pogrešne slike o Bogu. Ako k tome dodamo da Isus i donosi ovu prispodobu kako bi progovorio o Ocu, zbunjenost je, čini se, neizbježna. Ipak, potreba stalne i ustrajne molitve, molitve koja dodijava, više nam zapravo govori o samom čovjeku nego li o Bogu.
U prilog tome ide i prvo čitanje prema kojemu Mojsije, uzdignutih ruku i sa štapom Božjim u ruci, osigurava pobjedu Izraelaca u borbi protiv Amalečana. S druge strane, kada mu ruke klonu te ih spusti, tada Amalečani počnu nadjačavati Izraelce. Slika je ovo koja govori više od mnoštva riječi. Čovjek spuštenih ruku, pogleda uprtog prema zemlji, čovjek je koji može računati samo na sebe i svoje snage, a one su se nebrojeno puta u našim životima pokazale slabima, nedostatnima. Čovjek, samo uzdignutih ruku, pogleda uprtog prema Bogu, sa štapom Božjim u ruci kao simbolom Božje snage, ostvaruje sebe u punini jer se ostvaruje, ne kao kakav solo-igrač, već kao kći i sin Božji.

Snagom Božjom hranimo se po njegovoj Riječi. Stoga je razumljivo Pavlovo obraćanje Timoteju u drugom čitanju: “od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu. Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban” (2Tim 3,15-17). Molitva, stalna i ustrajna, prožeta slušanjem Božje Riječi čini čovjeka više čovjekom, čini ga mudrim i vrsnim, popravlja ga i odgaja.
Shodno tome, neizmjerno mi je drago da smo dobili apostolsko pismo u obliku motu propria „Aperuit illis“ kojim Papa određuje da treća nedjelja kroz godinu bude posvećena slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi. Božja Riječ kuca na vrata ljudskog srca i poziva uvijek iznova na nove odgovore, korake, puteve. Kucanje je to koje je potrebno u molitvi ne jednom odslušati već uvijek iznova osluškivati. Tako se ostvaruje Isusov poziv na stalnu i ustrajnu molitvu, na dodijavanje Bogu. Ne zato što je Bog potreban našega dodijavanja već zato što jedino uporno osluškivanje Božjeg dodijavanja nama čini da se probiju zidovi naše gluhoće i otpora, za koji nažalost uvijek, na našu štetu, izvučemo od nekuda snagu. Seneka je pred dvije tisuće godina rekao kako je najgore što čovjek može poželjeti nekome da bude u raskoraku sa samim sobom. Biti u raskoraku sa samim sobom i Bogom posljedica je snage grijeha. No, postoji lijek. Isus nam ga danas nudi: molitva. Kada ne molimo Bogu ništa ne oduzimamo, ali oduzimamo Njega i zbog toga sebe sebi, a kada molimo ništa mu ne dodajemo, ali posjedujemo sami sebe u Njemu.

Razmišljanje uz Evanđelje XXIX. nedjelje kroz godinu (Lk 18, 1-8), god. C